Dogodi li se da će povijest, kao i mnogo puta dosad, pisati pobjednici i bude li pobjeda na strani mlade turske urbane gerile, u tom će udžbeniku barem stranicu dobiti jedan običan narančasti kombi. Do prije neki dan, služio je kao reportažna kola turskoj NTV televiziji a idućih 20 dana kao improvizirana barikada i važna utvrda na jednoj od ulica koje vode na trg Taksim, srce europskog dijela Istanbula i najsnažnijeg pokreta otpora režimu premijera Reçepa Tayyipa Erdoğana. Prije nego što su ga s lica zemlje izbrisali Erdoğanovi specijalci pa komunalci, na tom kombiju bez ijednog komadića stakla, zaplijenjenom u nekoj od uličnih borbi, prosvjednici su sprejem ispisali poruku: “Glasnik turske vlade – na prodaju”. Pa su još i dopisali preko vozačkih vrata: “Gdje ste bili jučer?” Jer, “jučer” je na ulicama tekla krv, bio je to četvrti dan bitke za Taksim, kada su strani mediji donijeli i vijest o pogibiji prve dvojice mladića stradalih zbog policijske prekomjerne uporabe sile. Zapravo, gdje su turski mediji bili već, evo, 25 dana?
– Tiskani mediji uglavnom su se bavili opisom proljeća na Bosporu, obiteljskim roštiljanjem. Tijekom prvih žestokih sukoba s policijom, TV kanali emitiraju dokumentarne filmove. Zato sam prisiljen pratiti strane medije i društvene mreže kako bih saznao što se događa u mojoj vlastitoj zemlji – govori student Sami Sertac, koji ignoranciju domaćih medija vidi kao produženu ruku politike premijera Erdoğana, što u njemu izaziva gnjev. Stoga su Sami i njegovi drugovi s barikada održali nekoliko prosvjeda pred zgradama lokalnih televizijskih postaja, kojima se pokušalo utjecati na prekid cenzure i početak objektivnog izvještavanja o nasilju u Istanbulu i drugim turskim gradovima. Velik broj e-mailova poslan je na adresu CNN Internationala, u kojima turski građani traže da centrala zabrani korištenje svoga imena u Turskoj zbog neobjektivnog izvještavanja CNN-a Türk. Uistinu, prvi videozapis objavljen je ondje tek deseti dan intenzivnog brutalnog iživljavanja policije na narodu, s raspravom u studiju na koju nije pozvan nitko od predstavnika Solidarnosti za Taksim.
Stoga se njih stotine tih dana okupilo ispred provladine HaberTürk TV u Istanbulu u nedjelju, a njih gotovo dvije tisuće vikalo je ispod prozora televizije NTV u znak prosvjeda protiv cenzure. Iz dvije spomenute TV kuće nitko se nije ni osvrnuo.
“Gasmaska”, “policija”, “nasilje”, “privođenje”, “narod”, “cenzura”, “pacifizam” – termini su koje su natjecatelji kviza trebali pogađati u jednoj televizijskoj emisiji. Međutim, nikad nije emitirana, a televizijski čelnici nisu ponudili nikakvo objašnjenje za skidanje s programa.
Glavne vijesti misica i mačka
“Situacija je trenutačno malo konfuzna... Jednostavno su me jučer zamolili da ne vodim emisiju”, rekao je kasnije voditelj Ihsan Varol. Kada se zna što su cenzorske škare proteklih dana radile zabavnom programu, kako li su tek dohvatile onaj informativni?
Umjesto tamošnjih medija, prozor u svijet otvorili su “mali” ljudi poput turske blogerice Sumandef Hakkinde koja piše da “ljudi koji prosvjeduju u središtu Istanbula traže svoje pravo na slobodan život i zahtijevaju pravdu, poštovanje i zaštitu od države. Ono što su dobili umjesto toga je uporaba prekomjerne sile i ogromne količine suzavca koji im je prskan ravno u lice. No, i dalje nema novina ni TV kanala koji prenose drugima što se točno zbiva. Bili su zauzeti emitiranjem vijesti o Miss Turske i “najčudnijoj mački na svijetu”, javlja blogerica.
Kako su dani odmicali, sve više medija donosi izvještaje s Taksima – ali stoga što je valjalo zabilježiti što o kaosu na ulicama ima reći Reçep Tayyip Erdoğan.
– Vlada je zaposjela sve medije, protjerala je i pozatvarala sve novinare koji su pisali kritički. Postoje samo dva medija koja izvještavaju o revoluciji na trgu Taksim: dnevne novine Sözcü gazetesi i nezavisna televizija Halk. Sve drugo pravi se da se ovdje ništa ne događa – kaže mi 40-godišnja bankarica Ilkay.
Turska vlada na čelu s premijerom Erdoğanom i njegovom Strankom pravde i razvoja (AKP) već godinama vrlo brutalnim metodama zatire sve oblike kritike koji dolaze od medija, akademske zajednice, političke opozicije i aktivista. Temeljna politička prava, poput slobode izražavanja, javnog okupljanja i političkog te sindikalnog organiziranja čije je poštovanje minimalan i nužan uvjet za demokraciju u Turskoj su godinama vrlo otvoreno ograničavana, a oni koji aktivno kritiziraju vladu nerijetko bivaju lišeni slobode i bez odgovarajućih dokaza osuđivani na dugotrajne kazne zatvora. Uostalom, pregovori o primanju Turske u članstvo Europske unije zapeli su možda i ponajviše zbog povreda ljudskih prava i slobode mišljenja, zbog čijeg izostanka iz Bruxellesa i dalje stižu kritike. Turska je, naime, prva u svijetu po broju novinara u zatvoru, piše u izvješću koje je potkraj godine objavio Odbor za zaštitu novinara (CPJ). Temeljitom analizom svakog pojedinog slučaja, ta nevladina udruga sa sjedištem u New Yorku ustanovila je da je u turskim zatvorima lani bilo 76 novinara, od čega je “najmanje 61 novinar bio zatvoren izravno zbog svoga rada ili aktivnosti vezanih uz prikupljanje informacija”. Po broju zatvorenih novinara Turska je premašila druge zemlje poznate po represivnosti prema slobodi riječi poput Irana, Eritreje i Kine.
Godinama u zatvoru bez presude “Vlada turskog premijera Reçepa Tayyipa Erdoğana provela je jednu od najvećih operacija gušenja slobode tiska u novijoj povijesti”, ističe CPJ te osuđuje masovna uhićenja novinara koja se provode uime borbe protiv terorizma kao i “taktike pritiska koje potiču autocenzuru” u redakcijama.
Velika većina novinara u zatvoru nije osuđena i čeka na suđenje nekoliko godina, dodaje CPJ i poziva premijera Erdoğana da u javnosti prestane kampanju optuživanja “novinara i medija koji su kritični” prema vlasti. U Turskoj, naime, postoje četiri velika tabua: genocid nad Armencima, pitanje Kurda, uloga vojske i “turski tata” Atatürk. Odnedavno, i antivladini prosvjedi. Najčešće kritizirano sredstvo gušenja slobode mišljenja je članak 301. Krivičnog zakona kojim se kažnjava “vrijeđanje turstva”.
Turski novinar Ragip Duran dugi niz godina radi kao dopisnik francuskog dnevnika Liberation, BBC-a i novinske agencije AFP, te kao docent na sveučilištu Galatasaray u Istanbulu. I sam je proveo deset mjeseci iza rešetaka zbog pisane riječi, intervjua što ga je 1994. vodio sa šefom PKK Abdullahom Öcalanom za jedne prokurdske novine.
– Prije 20 godina kolege su bili ubijani, bacale su se bombe na urede novinskih redakcija, vojska je stvarala pritisak. Danas se, doduše, novinari više ne ubijaju, no onako kako smo prije često išli na pogrebe kolega, danas ih posjećujemo u zatvorima ili u sudnicama tijekom procesa koji se vodi protiv njih. Kada je riječ o cenzuri, autocenzuri i pritisku na novinare situacija je, u usporedbi s onom prije 20 godina, danas puno teža – izjavio je Ragip Duran dodajući da danas, nažalost, nije moguće biti novinar u Turskoj bez straha od kaznenih posljedica.
Za Deutsche Welle svjedočio je o žalosnim sudbinama novinara Ahmeta Şika i Nedima Severa. Obojica su istraživala slučaj jedne poznate religijske zajednice. Njihova je namjera bila da istraže i napišu sve o ovoj zajednici što se do sada nije moglo naći u medijima. Samo su istraživali. Pa morali u zatvor na nekoliko mjeseci.
– I novinari Mustafa Balbay i Tuncay Ozkan sjede u zatvoru bez ikakve sudske presude, što krši načela pravosuđa – govori Duran, dodajući da turska vlada većinu nepoćudnih novinara naziva teroristima.
Kritičari kažu da vlasnička struktura turskih medijskih tvrtki, često u rukama velikih konglomerata, omogućuje vladi još veću kontrolu. Sabah-ATV grupa, jedna od najvećih turskih medijskih kuća, prodana je 2008. Çalik holdingu, tvrtki koja se bavi podjednako energetikom i financijama, u javnosti označenoj kao provladinoj. To ulaganje svojim sredstvima pomogle su, nimalo slučajno, dvije državne banke. Istodobno, Dogan holding, možda i najveća turska medijska grupacija u čijem je sastavu i liberalni, kemalistički dnevnik Hurriyet, kažnjen je više od 2,5 milijardi dolara zbog navodne utaje poreza 2009. godine. No, slučaj je skliznuo izvan radara nakon što je Dogan prodao dva dnevna lista i TV kanal u sklopu “rutinskog restrukturiranja”. Vlada opovrgava svaku političku motivaciju tog slučaja.
Ece Temelkuran, novinarka i politička komentatorica, koja se u svojim istraživačkim i publicističkim radovima bavi temama koje su u Turskoj izrazito kontroverzne, ističe da su ženske kolumnistice posebna meta Erdoğanovih cenzorskih škara.
– One su prve žrtvovane jer su željele upozoriti na obiteljsko nasilje koje je u porastu i potaknuti žene da potraže sudsku zaštitu – kaže Ece.
Uostalom, i hrvatskoj su javnosti poznati slučajevi turskih državljanki Başak Şahin Duman i Vicdan Sahin Özerdem koje su zbog svog novinarskog djelovanja bile osuđene na dugogodišnje zatvorske kazne, ali ih je Hrvatska nakon višemjesečnog zadržavanja na kraju odbila izručiti Turskoj.
Američki Odbor za zaštitu novinara javlja da je samo proteklih mjeseci više od desetak kolumnista dobilo otkaz pod pritiskom premijerova kabineta. Ugledne kolumnistice poput Amberin Zaman i Nuray Mert ostale su bez posla nakon kritike Erdoğanove politike. Nakon 45 godina novinarskog iskustva, odlazak Hasana Cemala posebno je šokirao tursku medijsku scenu. Smjena istaknutih novinara kao nuspojavu nužno ima autocenzuru, kažu novinari. – Oni najprije zastrašuju pa ušutkaju drukčije mišljenje. Poziv iz Erdoğanova ureda dovoljan je za kraj novinarske karijere – rekao je Ahmet Şik, novinar s godinu dana zatvorskog staža 2011. nakon pokušaja pisanja knjige o Erdoğanovim sumnjivim zemljištima.
– Sada svi novinari poznaju crvenu liniju. To je Erdoğan. Nema kritike, samo laskanje. To je jedini način da zadržite svoj posao...
Srećom po istinu, turski novovjekovni sultan jednu je sitnicu previdio: nove medije. Ono što je egipatskom trgu Tahrir značio Facebook, to je prosvjednicima s Taksima bio, i još uvijek jest, Twitter. I zato Erdoğanu treba vjerovati na riječ kad kaže da bi više volio vidjeti demonstranta sa dva kamena u ruci nego kad u jednoj ruci drži kamen a u drugoj mobilni telefon ulogiran na Twitter. No, to je već posebna priča koju tek treba ispričati.
>>'Erdogan je podijelio Tursku, na rubu smo građanskog rata'
