Hrvatski ljubitelji košarke upoznali su Ermala Kuqu (33) kada je zaigrao za Split 2001. godine, no osim prilično zbunjujuće informacije da stiže iz košarkaški gledano egzotične zemlje, o 208 cm visokom i 115 kg teškom centru nije se znalo gotovo ništa.
Nešto kasnije upoznala ga je i Europa, jer je nakon Splita uspješno igrao za Laško, Pamesu, Efes i Galatasaray, no detalji iz njegove biografije i dalje su bili nepoznati. MAX vam ekskluzivno otkriva životnu priču košarkaša odraslog iza albanske željezne zavjese, koji se s 15 godina preselio u Tursku, promijenio prezime i državljanstvo, potom karijeru nastavio na koledžu u SAD-u, da bi se opet vratio u Europu gdje i danas uspješno igra. Uglavnom u Turskoj, u kojoj je osvojio dva puta prvenstvo i dva puta kup, a igrao je i za tursku reprezentaciju na EP-u i SP-u.
Sa 15 najbolji strijelac lige
Ermal Kuqo rođen je 12. veljače 1980. u gradu Korçëu u Albaniji. Iako mu je otac bio najbolji košarkaš tiranskog Partizanija i albanske reprezentacije, život iza željezne zavjese bio je sve samo ne ugodan.
– Bilo je jako teško odrastati u najzatvorenijoj zemlji na svijetu, no s obzirom na sve, imao sam dobro djetinjstvo. Ništa mi nije nedostajalo, no tada nisam ni znao za bolje. Još čuvam sastav iz albanskog u kojem sam o svojoj budućnosti napisao da želim biti direktor tvornice “Staljin” – prisjetio se Kuqo, čiji su otac Robert i stric Artan bili legendarni košarkaši, najbolji strijelci i igrači Partizanija i reprezentacije.
– Svi su očekivali da i ja krenem njihovim stopama. No mene košarka nije zanimala, volio sam nogomet, a u košarku sam se zaljubio tek kasnije, gledajući na televiziji utakmice Jugoplastike, Cibone, Šibenke...
Zar nije bilo zabranjeno gledati strane programe?
– Postojao je jedan mali uređaj kojim bi se premostila blokada. To je bilo strogo zabranjeno i kažnjivo, ali se cijela košarkaška momčad okupljala u našem stanu i potajno gledala utakmice. Uz Kukoča, Rađu i Dražena, i ja sam se zaljubio u košarku. A kako sam za dvije glave prerastao suigrače u nogometu, malo pomalo promijenio sam sport.
Je li bilo moguće putovati na utakmice u inozemstvo?
– Putovnice su imali samo odabrani i oni su mogli u inozemstvo, i to uz posebne popise i dozvole. Uza svakog igrača i trenera putovao je i po jedan agent službe sigurnosti koji je bio zadužen za to da se svi koji putuju i vrate natrag. Otac je imao brojne inozemne ponude, no nije smio otići. Svaki put kad bi se vratio iz inozemstva morao je pričati kako je tamo loše, da ljudi umiru od gladi i pate pod teretom američkog imperijalizma.
Kako ste vi uspjeli otići u Tursku?
– Kad se Albanija napokon otvorila, dolazili su brojni skauti tražeći talente. Već sa 15 godina bio sam najbolji strijelac lige, zvali su me Cantu, Olympiakos, PAOK, Efes... S obzirom na to da u Grčkoj i Italiji nisam mogao proći kao Albanac, odlučio sam se za Tursku, u kojoj tu vrstu mržnje nisam osjetio, a i ponudili su mi državljanstvo. Jedino sam morao promijeniti prezime, zbog slova “q” koje ne postoji u njihovu pismu. Tako sam postao Ermal Kurtoglu (sin vuka).
Često ističete da vam je Žan Tabak puno pomogao. U čemu?
– S nepunih 18 godina ušao sam u momčad u kojoj su igrali Ibrahim Kutluay, Marko Milič, Mahmoud Abdul-Rauf, Conrad McRae... i Žan Tabak. Bilo mi je čudno kako to da on, kao najveća zvijezda, uvijek prvi dolazi i zadnji odlazi s treninga. Svidjelo mi se kako naporno radi, upijao sam njegove poteze, kopirao ga, kasnije smo postali i cimeri. Centarsku tehniku naučio sam od njega, on mi je savjetovao da odem igrati u Ameriku, upoznao me s menadžerom Lucianom Capicchionijem, pomogao mi je da odem u ljetnu ligu i centarski kamp u Trevisu, na kraju i da dođem u Split. Ne znam što je više mogao učiniti za mene. Nikad mu neću moći dovoljno zahvaliti.
Obitelj ispred košarke
Po čemu je Split za vas poseban?
– Nakon Amerike, mogao sam otići na Kosovo ili u Split. Nitko nije želio angažirati Albanca koji je dvije godine igrao na nepoznatim juniorskim koledžima. Split mi je ponudio šansu i morao sam je prihvatiti. I danas se sjećam prvog slijetanja na Resnik, pogleda na more i otoke... Bila je to ljubav na prvi pogled. A kad sam ušao u dvoranu na Gripama, u kojoj su igrali Kukoč i Rađa, kad sam udahnuo isti zrak koji su oni udisali, ispunio mi se dječački san. Split je za mene poseban, zato nikad nisam ni tužio klub, iako mi je još uvijek dužan novac. Košarku sam zavolio uz Jugoplastiku, najviše sam na početku naučio od Tabaka, u Splitu sam krenuo u profesionalnu košarku, upoznao suprugu, prijatelje, suigrače... Od Grgurevića, Žižića, Poljaka, Subotića, Ivića, Mimice..., do Ukića i Pašalića, koji su tek počinjali karijeru. I danas sam dobar sa svima. Poveznica je i Nikša Prkačin, koji je također igrao za Split. Bili smo suigrači u Efesu i od njega sam također puno naučio. Prkačin je, uz Sabonisa i Rađu, centar s najboljom leđnom tehnikom u Europi.
Zašto ste 2010. odustali od Turske i igrali za reprezentaciju Albanije?
– U ljeto 2008. čekali smo rođenje sina i zamolio sam izbornika Bogdana Tanjevića da me oslobodi obaveza. Košarka je važan dio mog života, no obitelj je najvažnija, a kako sam tek prešao u Pamesu, nisam želio ostaviti trudnu suprugu samu. Izbornik to nije najbolje primio i malo smo zahladili odnose.
Jesu li vas opet zvali?
– Jesu, ali sam odbio. Turci su mi dali sve, igrao sam za njih na EP-u i SP-u i za to sam im zahvalan. No oni imaju Erdena, Savasa, Kantera, Asika, Gönlüma... i ja im ne mogu dati ono što mogu dati Albaniji. Sanjao sam da ću jednoga dana igrati u dresu Albanije s brojem 12, poput strica i oca, zamolio sam predsjednika turskog saveza da napiše pismo Fibi i uspjeli smo. Jedini sam Albanac koji je uspio izaći iz Albanije i nešto napraviti kao košarkaš i red je da svojoj zemlji nešto i vratim.
Jeste li imali neugodnosti zato što ste Albanac?
– Jesam, i još uvijek ih imam. Kad carinici vide Albanca u dobrom automobilu, redovito kontroliraju brojeve šasije... Ja se ljutim, nerviram, no sljedeći dan pročitam da je neki Albanac uhvaćen sa dva kilograma droge i sve mi bude jasno. Na žalost, ljudi su skloni generaliziranju, zbog problema koje rade neki Albanci, stigmatiziraju nas sve.
Zbog čega ste dali aktivnu podršku nedavnim prosvjedima u Turskoj?
– Zato što poštujem Mustafu Kemala Atatürka kao lidera, kao vizionara, pod čijim je vodstvom Turska doživjela korjenite promjene, otvorila se i postala velesila. Turska je predivna zemlja, Istanbul je čudesan grad, moj drugi dom u kojem sam odrastao i ne želim da se neke stvari mijenjaju na gore. Zato sam dao podršku prosvjednicima na Taksimu.
Kršten kao Krešimir
Odrasli ste u zemlji bez religije, kakav je vaš odnos prema Bogu?
– Za sebe kažem da sam educirani agnostik koji vjeruje u znanost. Nemam ništa protiv vjere, ali imam protiv ljudi koji manipuliraju vjerom, kako bi neke stvari promijenili. Zbog svega što mi se događalo u mladosti, zbog odrastanja u zemlji zabrana, bez crkvi, džamija..., u jednom sam trenutku dao priliku vjeri. Osjetio sam da trebam neku vrstu podrške, pročitao sam Bibliju i Kur’an i dobro sam se osjećao, no ne mogu reći da sam danas vjernik u tradicionalnom smislu.
Zbog čega?
– Vjerujem da nešto postoji, no ne vjerujem da je to “stari s bradom” koji nas gleda odozgo. Bog je nešto unutar nas, a ne nešto što nas prati kao “Big brother”. Ako ti treba netko kazati da moraš raditi dobro da bi otišao u raj, onda to nije to. Dobrota mora dolaziti iznutra i ne traži potvrdu niti podnosi prisilu. Ljudi koji vjeruju moraju dopustiti i drugima da žive, ne smiju osuđivati one koji ne vjeruju. Sud moraju prepustiti Bogu.
Je li istina da ste se krstili u Hrvatskoj?
– Krstio me fra Ilija, krasan čovjek i svećenik u Thompsonovoj crkvi u Čavoglavama. Kum mi je bio Nikša Prkačin i dao mi je ime Krešimir. Šalili su se da sam sada Ermal Krešimir Kuqo Kurtoglu, pravi Brazilac, ha-ha... Sin mi je kršten u Splitu, njemu je kum bio moj dobar prijatelj i bivši suigrač Mario Ivić.
Zašto ste sinu dali ime Luka?
– Suprugin prijatelj zove se Luka i to nam se ime svidjelo, a uoči sinova rođenja supruga i ja smo gledali EP u nogometu, na kome je Luka Modrić igrao vrhunski, tako da nije bilo dileme. Ime je kratko, internacionalno i razumljivo svima. Budući da smo mi internacionalna obitelj.
Ima li vaše ime značenje?
– Ermal znači “planinski vjetar’’, a Kuqo “div crvene kose’’. Moj prapradjed bio je visok više od dva metra i imao je crvenu kosu.
Mirovinu ću provesti u Splitu
Gdje ćete živjeti nakon karijere?
– Nadam se u Splitu. Tu imam stan, volim ovaj grad, u kome mogu ljeti igrati košarku s Ukićem, Pašalićem, Rađom, Šundovom, Lončarom..., u kome mogu biciklom na Marjan, u kome mogu plivati i kupati se, jesti najbolju i najukusniju ribu, najbolje tikvice, balancane i breskve na svijetu. Svako ljeto unajmim jedrilicu i desetak dana plovim s obitelji po otocima i uživam. Tko bi pored ovoga raja na zemlji poželio nešto drugo? Split je moj dom, ovdje se osjećam kao kod kuće, više nego u Albaniji.
Pravi Splićani navijaju za Hajduk.
– I tu se uklapam. Kupio sam dres i šal, pratim utakmice... i zezam pomoćnog trenera Tomicu Mijatovića koji je žestoki navijač Dinama. Lani sam mu svakih nekoliko dana na automobil lijepio naljepnice s grbom Hajduka, sve dok nije odustao i s grbom Hajduka vozio se Istanbulom.
Je li istina da govorite šest jezika?
– Albanski mi je materinji, talijanski sam naučio u školi, turski odmah po dolasku u Efes, engleski u Americi, španjolski u sezoni koju sam proveo u Pamesi, a hrvatski govorimo kod kuće, sa suprugom. Kamo god sam dolazio, naučio bih jezik. Sada planiram naučiti i francuski, osjećam da mi nedostaje u komunikaciji.
Kakav imate odnos s ljudima iz država bivše Jugoslavije?
– Nije mi drago razgovarati o politici, za mene su ljudi – ljudi, bez obzira na vjeru, boju kože, naciju... U Laškom sam igrao u momčadi koja je bila sastavljena uglavnom od igrača iz bivše Jugoslavije i sve je bilo u redu. Očito je da se mi Balkanci slažemo i poštujemo kad smo vani, ali kod kuće.... Riječ Balkan na turskom znači “med i krv”, zato je Angelina Jolie i dala svom filmu ime “U zemlji krvi i meda”. I Balkan upravo i jest takav, sladak i krvav. Narodi su slični, slična temperamenta, emotivni, živčani, volimo jesti, piti, uživati...
>> Košarkaši se okupili na pripremama za Eurobasket
