Za mnoštvo ljudi koji su članovi Zajednice samostalnih
umjetnika Hrvatske a kojima država priznaje status zaslužnih umjetnika,
nismo ni čuli. Unatoč tome država ih drži zaslužnima i plaća im
doprinose za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Kao što ih
plaća i nizu jednako tako anonimnih pisaca i drugih kojima je
dodijelila status zaslužnih. Da može biti nepoznatih a zaslužnih
– to je moguće.
Moguće je da bude i bogatih a da su zaslužni umjetnici Hrvatske. Kao
što je moguće da ima i onih koji su zaslužni za kulturu
Hrvatske, a da su usprkos tome siromašni. U nekim sretnijim
i sređenijim državama od naše rijetko je da netko zaslužan
bude i siromašan.
Ali malo se tko može i prošvercati pa postati za državu
važnim umjetnikom ako to nije. Kod nas jest. Na popisu estradnjaka
kojima država plaća doprinose ima i takvih u čijem bi
“umjetničkom djelovanju” bilo prava umjetnost
pronaći nešto umjetničko.
Kao i u svim drugima područjima hrvatskoga društva i ovdje
su problematični kriteriji. U Hrvatskoj možeš biti i budala
a da visoko doguraš. Kad su kriteriji posrijedi, Hrvatska je
dugo bila “ničija zemlja”. Stari su kriteriji i
vrijednosti svojedobno srušeni kao ideološki
nepoćudni, a novi se nisu ustalili. Premda prezrene i odbačene,
“socijalističke vrijednosti” imale su kriterije.
Najavljivala ih je i nužna “duhovna obnova”, koja
je pak grubo sasječena a da se nije željelo ni čuti što
nudi. Danas imamo to što imamo: sumrak pameti,
društvo sumnjivih vrijednosti i lažnih veličina. A čak kad
neki kriteriji i postoje, najvećma su suspektni.
Da je drukčije – bi li među zaslužnim estradnim umjetnicima
bili i dugogodišnji širitelji banalnosti i kiča?
Ako se milostiva država već odlučila za plaćanje zdravstvenoga i
mirovinskoga, neka ih onda barem plaća doista zaslužnima i
siromašnima, a ne raznim estradnim šarlatanima i
estradnim bogatunima.
RIJEČ - DVIJE
