U prepunoj dvorani nobelovca Lavoslava Ružičke jučer je održana Šesta javna sjednica Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, u suradnji sa Stožerom za hrvatski Vukovar, na kojoj je donesena etička osuda Vojislava Stanimirovića, političara srpske nacionalnosti, za kojeg postoji osnovana sumnja da je počinio više kaznenih djela tijekom Domovinskog rata.
Hrvatsko nacionalno etičko sudište u Šestom sudbenom etičkom vijeću u sastavu: dr. Zvonimir Šeparović, predsjednik HNES-a i Vijeća, te članovi: dr. Josip Jurčević, Nevenka Nekić, prof, Zorica Gregurić, Predrag Mišić, Vladimir Iljkić, Tomislav Josić i Đuro Vidmarović, u etičkom postupku protiv dr. Vojislava Stanimirovića, za etička nedjela, jednoglasno je donijelo
Etičku osudu protiv Stanimirovića protiv kojeg se vodi kazneni postupak za ratne zločine u Vukovaru.
Odliku etičkog sudišta prenosimo u nastavku.
Vojislav Stanimirović, rođen 3. kolovoza 1953. u Tovarniku, hrvatski psihijatar i političar srpske nacionalnosti, za kojeg postoje osnovane sumnje da je počinio više ratnih zločina tijekom Domovinskog rata, završio je Medicinski fakultet u Beogradu, specijalizirao psihijatriju, stekao zvanje primariusa, radio je kao specijalist u bolnici u Vukovaru, vodi se kazneni postupak protiv njega za ratne zločina.
Etički je odgovoran
Što je po zapovjednoj odgovornosti „komandanta saniteta i organizatora zdravstvene zaštite za Srijem“ bivše JNA u najmanju ruku propustio spriječiti odvođenje ranjenika vukovarske bolnice, za koju je 18. studenog 1991. napisao: “Pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar“ (Vojska krajine, br. 7-8, 1993. str. 43),
Što je organizirao odvođenje ranjenog hrvatskog branitelja Marijana Popovića iz njegove kuće u Tovarniku, tako što je poslao trojicu naoružanih milicajaca koji su ga odvezli autom, rekavši da ga vode na liječenje u Srijemsku Mitrovicu, ali od tada mu se gubi svaki trag, do dana današnjega,
Što je 20. studenog 1991. nakon sjednice vlade tzv. SAO Istočne Slavonije, na kojoj je zapečaćena sudbina ranjenika vukovarske bolnice i Borovo Commerca, u popodnevni satima osobno, došao pod oružjem u uniformi tzv. JNA uvjeriti se u uspjeh operacije, jer, ti ranjenici bili su u njegovoj nadležnosti i odgovornosti,
Što je u jednoj od brojnih izjava, opravdavao zločine nad ranjenicima u Ovčari, tvrdnjom: “Imamo informacije da su u vukovarskoj bolnici bile oružane snage, koje su se preobukle u bolesnike – sada ovi protokoli mogu rasvijetliti što je tu istina, koliko je bilo stvarnih bolesnika, a koliko vojnika“
Što je budući nadležan svojoj supruzi dr. Ljeposavi Stanimirović, propustio spriječiti, da ona uz dr. Dragana Martinovića u listopadu i studenom 1991. godine zataškavali pokolj u Tovarniku, izdavanjem lažnih potvrda o načinu smrti mučki ubij mještana i to naknadno i bez pregleda tijela umorenih,
Što je lažno svjedočio 2011. u postupku pred Županijskim sudom u Vukovaru za pokolj i ratni zločin počinjen 1991. u Tovarniku,
Što je u Lovasu stajao uz Ljubana Devetaka koji je naredio zatočenim civilima da krenu prema ulazu u selo, tobože da bi išli u berbu grožđa, što ih u stvari je vodilo u smrt u minskim poljima,
Što je, kao gradonačelnik okupiranog Vukovara, 1992. propustio spriječiti podizanje spomenika četničkom vođi Draži Mihajloviću u okupiranom Vukovaru,
Što je u više prilika zagovarao pripojenje okupiranih hrvatskih krajeva tzv. Republici Srpskoj,
Što je na Palama 1995. godine primio odlikovanje od ratnog zločinca Radovana Karadžića „za ratne zasluge u Podunavlju“.
OBRAZLOŽENJE
Protiv Vojislava Stanimirovića pokrenut je etički postupak za odgovornosti i osnovanu sumnju da je počinio više ratnih zločina tijekom Domovinskog rata. Protiv njega se vode kazneni postupci pred Županijskim sudom u Vukovaru. On je tijekom bitke za Vukovar 1991. bio pričuvni časnik na čelu sanitetske službe Jugoslavenske narodne armije. Jugoslavenska ga je vojska postavila 92. godine za direktora Vukovarske bolnice. Stanimirović je bio okupacijski gradonačelnik Vukovara dok je grad bio pod srpskom okupacijom. Bio je ministar – koordinator bez lisnice u „Vladi“ okupacijske „Republike Srpske Krajine“. Na Šestoj javnoj sjednici HNES-a proveden je dokazni postupak u kojem su dokaze iznijeli Nevenka Nekić, profesorica iz Zagreba, Antun Ivanković, iz Udruge dr. Ante Starčević – Tovarnik i drugi.
Provedeni su dokazi uvidom u različite dokumente. Tako je izvršen uvid u okupacijske novine „Vojska Krajine“ br. 7. do 8. pod naslovom „Bolnica u pravom ruhu“ u kojem prva rečenica glasi: „Tog 18. novembra 1991. pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – Vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar…“. Članak je potpisao kao prim. dr. Vojislav Stanimirović, a uz članak je objelodanjena i fotografija bolnice, s potpisom: „Bolnica Sveti Sava“. Budući da se upravo uz tu bolnicu veže pokolj u Ovčari, ta je tvrdnja izazvala zgražanje u hrvatskim medijima nakon što je objavljena pred hrvatske parlamentarne izbore 2003. Stanimirović je izjavio da su tu tvrdnju nadopisali urednici lista.
Najjači dokaz za kriminalnu djelatnost Stanimirovića dala je Slavica Popović prije izvjesnog vremena jednih dnevnih novina. Ona je svjedočila da je Vojislav Stanimirović organizirao odvođenje njenog ranjenog supruga hrvatskog branitelja marijana Popovića iz obiteljske kuće u Tovarniku početkom listopada ’91. godine i tada je rekao da Marijana traže već dva dana jer on je ratni zarobljenik. Stanimirović je bio u zelenoj vojnoj odori i imao je pištolj. Rekao joj je da će poslati milicajce po njega i ubrzo su stvarno došla trojica naoružanih i odvela ga u auto, posjela ga na zadnje sjedište između dvojice, a ovaj treći je vozio. Slavici su rekli da ga voze u Srijemsku Mitrovicu na liječenje, ali od tada ga više nikada nije vidjela.
Danima nakon što je Marijan odveden doktorica Ljeposava Stanimirović je govorila gospođi Popović kako joj je suprug u Mitrovici i da se oporavlja, a u to vrijeme već je bio ubijen.
Slavica Popović svjedoči: „Svaki puta kada Vojislava Stanimirovića vidim na televiziji, protrnem, a kada autom prođe kraj naše kuće, kada ide majci, okrene glavu. Poslije smo doznali da je Marijan ubijen 7. listopada i zakopan na njivi prema Šidu, između četvrtog i petog bora. Kada smo se vratili iz progonstva, ekipa za ekshumacije Ivana Grujića bezuspješno je tražila Marijanove posmrtne ostatke.
Slavica Popović je na Županijskom sudu u Vukovaru 12. srpnja 2011. godine pred sucem i Sudskim vijećem pod prisegom posvjedočila, da je nekoliko dana skrivala ranjenog supruga Marijana zajedno sa svekrvom. Onda je došao Vojislav Stanimirović i njihova milicija po njega i odveli su ga.“
Vojislav Stanimirović ne samo da se ne kaje za svoje postupanje u ratu već stalno laže negirajući svoju odgovornost, a karakteristična je slijedeća njegova izjava u Novom listu 2008. godine: „Ne stidim se što sam bio u Vladi Krajine, nemam zašto žaliti za Krajinom. Da se ponovno nešto dogodi u Vukovaru, isto bih učinio!“ Stanimirović se ne srami što je bio dio Hadžićeve i Martićeve profašističke vlasti, nije ga stid da je bio komandant saniteta i organizator zdravstva za Srijem, da je bio gradonačelnik Vukovara kojeg je zajedno sa četnicima i JNA okupirao niti se srami i kaje što je bio dio vlasti koja je palila, klala i ubijala Hrvate.
Kao političar Vojislav Stanimirović za Beogradske Večernje novosti 2013. izjavljuje: „ Naša deca uče prema hrvatskim nastavnim programima, ali mi imamo svoje udžbenike i izučavamo noviju povest na naš način, drugačije nego u hrvatskim knjigama. Izostavili smo poglavlje Domovinskog rata, jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat“.
Stanimirović je bio i ostao jedan od najekstremnijih Srba koji su zagovarali pripojenje okupiranih hrvatskih krajeva tzv. Krajini. Njegov suborac iz Sabora Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća uputio je nedavno predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović pismo u kojem je, između ostalog, napisao kako su „Vojislav Stanimirović, predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke i njegova supruga Ljeposava, postali predmetom „gnusnog i lažnog dovođenja u vezu sa ratnim zločinima, unatoč opetovanom stavu Državnog odvjetništva o neosnovanosti takvih optužbi“.
Vojislav Stanimirović bio je u ratu nadležan svojoj supruzi Ljeposavi i dr. Draganu Martinoviću, koji su u listopadu i studenom 91. godine, kako bi zataškali pokolj civila u Tovarniku, izdavali lažne potvrde o načinu smrti mučki ubijenih mještana i to naknadno, bez pregleda tijela ubijenih. Njih svo troje su u svojstvu svjedoka 2011. godine u postupku koji se vodi na Županijskom sudu u Vukovaru, za pokolj i ratni zločin počinjen u Tovarniku 91. godine, dali lažne iskaze.
Protiv Vojislava Stanimirovića novinarka Karolina Vidović Krišto i povjesničar Josip Jurčević, podnijeli su Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku 2013. godine kaznenu prijavu zbog kaznenih dijela protiv čovječnosti i međunarodnog prava.
Ovaj etički sud je na temelju brojnih dokaza došao do nedvosmislenog zaključka da postoji osnovana sumnja da je dr. Vojislav Stanimirović počinio više ratnih zločina tijekom Domovinskog rata. Na temelju izloženih činjenica valjalo je odlučiti i etički osuditi Vojislava Stanimirovića za veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa.
Predsjednik Šestog sudbenog vijeća i predsjednik Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta:
Dr. sc. Zvonimir Šeparović. v.r.
Članovi Šestog sudbenog vijeća Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta:
Dr. Josip Jurčević, v.r.
Nevenka Nekić, prof., v.r.
Zorica Gregurić, v.r.
Predrag Mišić, v.r.
Vladimir Iljkić, v.r.
Tomislav Josip, v.r.
Đuro Vidmarović, v.r.
>>Vojislav Stanimirović: Spremni smo na postizborne koalicije i s HDZ-om i SDP-om
>>Vojislav Stanimirović zbog optužbi ide kod Bajića
Mogli bi HAVC i Hribar sponzorirati jedan dobar film o "dobrotvoru" Stanimirovicuću.