Uskoro će biti godina dana od tog neobičnog telefonskog razgovora. Na liniji su bila dva Donalda, predsjednik Europskog vijeća Tusk i tada novoizabrani predsjednik SAD-a Trump, a Trump je iznenada, tonom kojim sugerira veselje zbog Brexita, upitao Tuska: “I? Tko je sljedeći?” – u smislu koja će država biti sljedeća, nakon Velike Britanije, na izlasku iz EU. Jedan dužnosnik EU, koji je po opisu posla bio odmah brifiran o sadržaju tog razgovora, prisjetio se ovih dana tog događaja i zaključio kako vrijeme pokazuje da je Trumpovo pitanje bilo pogrešno.
“Sada je pitanje što će biti sljedeće, a ne tko će biti sljedeći”, kaže taj sugovornik. To što će biti sljedeće, gdje će Unija krenuti dalje nakon Brexita, pretočeno je u dokument nazvan “Leaders’ agenda” iliti Program čelnika, o kojem su krajem prošlog tjedna raspravljali lideri 27 država EU. To je iznimno važan dokument, ali još uvijek dokument koji više govori o procesu, nego o sadržaju: više o tome kako čelnici država EU planiraju doći do velikog novog dogovora o daljnjem razvoju Unije, nego o tome kakav će sadržaj tog velikog novog dogovora biti. Ali, ok, pričekajmo, ni Rim nije izgrađen u jednom danu, pa neće ni EU27. Ipak, sve nas ovo dovodi od pitanja: je li EU zaista zbila redove, ojačala svoje jedinstvo i odlučnost da provede reformu koja će dati novi smisao i poticaj integracijama? Ili se samo pretvaramo da je tako? Na dane sve izgleda kao da je EU zaista postigla jedinstvenost i odlučnost da prevlada izazove kao što su Trump, Brexit, populizam i probuđeni nacionalizam unutar EU, nestabilnost na praktički svim vanjskim granicama…
U neke druge dane, sve izgleda kao da ipak i dalje puca po šavovima i da EU na to pucanje nema odgovor. Pogledajmo samo kontekst trenutka u kojem se održao posljednji summit EU: na Malti atentat na novinarku koja je razotkrivala porezne prevare koje sežu do vrha vlasti, Katalonija na rubu masovnih političkih uhićenja i ukidanja autonomije koja je jedan od stupova demokratskog ustrojstva Španjolske nakon Francove diktature, u Austriji trijumf neonacista i rasista koji će vjerojatno ući u vladu, u Poljskoj se čovjek spalio na varšavskom trgu u znak protesta protiv vlade koja tu zemlju udaljava od demokracije i vladavine prava, a u Europskom parlamentu otkriva se kultura seksualnog napastovanja i iskorištavanja asistentica od strane uvaženih zastupnika. To su sve znakovi slabosti, a ne snage Europske unije danas. Ne EU kao Bruxellesa i institucija, nego kao svih država članica. Pa ipak, u usporedbi s rastakanjem vrijednosti i institucija koje se događa u Velikoj Britaniji ili Sjedinjenim Američkim Državama, Europskoj uniji zaista treba odati priznanje na jedinstvu i snazi koje uspijeva održati u tako izazovnim vremenima.
Ono što se događa u Londonu i Washingtonu je, grubo rečeno, neka vrsta novog primitivizma koje zahvaća te dvije nekoć pametne i velike države. Što više reći o američkom predsjedniku Trumpu kojeg njegov vlastiti šef diplomacije, dakle čovjek kojemu je posao da se izražava diplomatski i važe svoje riječi, u trenutku iskrenosti opisuje kao “morona”. A potom ga Trump izaziva na mjerenje kvocijenta inteligencije. Što više reći o Brexitu, jednom tako neinteligentno raspisanom referendumu na kojemu je građanima Velike Britanije predstavljena jedna tako lažna dilema, na koju su oni tijesnom većinom odgovorili jednom tako neinformiranom odlukom koju sada nitko od vodećih britanskih političkih umova ne zna kako bi uopće pretočio u ikakav smisleni set pravila, zakona i sporazuma. Šesnaest mjeseci nakon referenduma i sedam mjeseci nakon aktiviranja članka 50., odnosno pokretanja dvogodišnje procedure izlaska iz EU, Britanci još uvijek više pregovaraju sami sa sobom nego što pregovaraju s ostatkom EU o načinu izlaska i budućim odnosima.
Pregovaraju sami sa sobom je blaži opis onoga što neki nazivaju i političkim ekvivalentom “građanskog rata” unutar Konzervativne stranke, britanske vlade, parlamenta i društva. Nikad u novijoj povijesti Washington i London nisu bili tako izgubljeni u smislu da ne znaju što žele postići i kako do toga doći, koje je njihovo mjesto u svijetu i kakve vrijednosti zastupaju, prema sebi samima i prema van. U usporedbi s time, Bruxelles još i dobro stoji. Premda bruxelleska mantra o jedinstvu i snazi, to tapšanje samih sebe po ramenu, treba još biti pretočena u neki konkretan sadržaj, a ne samo plan aktivnosti o tome kako doći do sadržaja.
Bez jedinstvenoga poreznog, socijalnog, zdravstvenog, mirovinskog i pravnog sustava ovo ovako je samo pitanje dana, kada će se raspasti. Ili: parafrazirajući Vladimira Nazora za NDH ovo niti je Europa, niti Unija...