Godina 2020. počela je i u kulturnom smislu bit će obilježena činjenicom da je Rijeka jedna od dviju ovogodišnjih europskih kulturnih prijestolnica. Druga je prijestolnica irski Galway, grad s upola manje stanovništva od Rijeke, koji će za svoj prijestolnički program, kako se može pročitati u stranim medijima, utrošiti i bitno manje novca. Prvo valja podsjetiti na to da je Hrvatska jako dugo čekala na svoju prvu kulturnu prijestolnicu. Dugo i predugo. U Europsku uniju ušli smo nakon svih opravdanih i neopravdanih prepreka još 1. srpnja 2013., a tek sada, 2020. imamo priliku okušati se i u kulturnom prijestolništvu, što pruža mnogo raskošnih mogućnosti, baš kao i riskantnih iskušenja.
Za razliku od Hrvatske, europski birokrati bili su mnogo benevolentniji prema Turskoj koja već desetljećima (i to ne baš uvijek strpljivo) sjedi u čekaonici EU, pa je njena kulturna metropola Istanbul europska prijestolnica još 2010. godine. Europska birokratska elita istu je benevolentnost pokazala i prema Srbiji koja je također, barem službeno i formalno, na putu prema punopravnom članstvu u EU, a svoju kulturnu prijestolnicu dobit će već sljedeće 2021. godine. To će biti Novi Sad, grad nesumnjivo bogate kulturne tradicije, ali i grad koji je u današnje vrijeme itekako opterećen raznim političkim i inim teretima koji opasno nagrizaju tamošnji elementarni multikulturalizam.
Prema novim pravilima, države koje nisu članice EU svake tri godine moći će imati svoju kulturnu prijestolnicu. Pomalo je dvojbeno što je od tih nečlanica prva na red došla Srbija, a ne primjerice Bosna i Hercegovina (koja će svoju kulturnu prijestolnicu dobiti 2024. godine) ili pak Makedonija. No u Bruxellesu vjerojatno najbolje znaju zašto su nagradili Srbiju. I dok je prijestupna 2020. godina već počela grabiti svojim uhodanim korakom, irski Galway pohvalio se programom u kojem se ističe jedan zanimljiv i bitan projekt koji će se, nimalo slučajno, održavati na Dan žena, dakle 8. ožujka ove godine.
Tog će dana gošća Galwaya biti kanadska književnica Margaret Atwood koja se proteklih godina našla u fokusu svjetskog zanimanja zbog svoje davnašnje distopijske knjige Sluškinjina priča. Riječ je o romanu u kojem obespravljene žene žive u društvu u kojem su svedene na strojeve za rađanje. Roman je prvi put objavljen još 1985. godine, ali dodatnu slavu dobio je zbog političkih promjena u svijetu, kao i zbog američke serije koja mu je osigurala mnogo novih izdanja, ali i objavljivanje nastavka, romana “Svjedočanstva” koji je promptno nagrađen i Bookerovom nagradom. Ulaznice za večer s Margaret Atwood u Galwayu po cijeni od 25 eura već su u prodaji.
No, iako još ne znamo tko će od velikih književnika posjetiti Rijeku, treba istaknuti da će EPK Rijeka također dodatno afirmirati jednu važnu hrvatsku umjetnicu sa svjetskom reputacijom – Sanju Iveković – koju u Rijeci očekuje retrospektiva. Margaret Atwood u Galwayu i Sanja Iveković u Rijeci odličan su i nimalo slučajan izbor za europsku kulturu u 2020. godini i dokaz da projekt EPK itekako ima smisla.
Autor članka zvuči malo uvređen, no na osnovu čega? Gradovi se kandiduju, neki odrade kandidaturu bolje, neki losije. Pa taj Novi Sad je domacin najveceg evropskog muzickog festivala vec 20 godina. A i po cemu je to podeljen politicki? 60% stanovnistva im glasa za 1 stranku, poslednjih 15 godina beleze porast stanovnistva, jedan su od gradova sa najbrze rastucim standardom u zemlji i sa malom nezaposlenoscu. Demografski 80% stanovnistva su Srbi i cak 20% manjine, od toga cak 5% Madjari sto je izuzetno multikulturolosko bogatstvo.