Euro je danas dio svakodnevnog života građana u 17 država članica eurozone. Jedanaest starih država članica (sve osim Velike Britanije i Danske koje su Ugovorom iz Maastrichta osigurale opt-out klauzulu, Švedske i Grčke) ispunile su uvjete za usvajanje eura 1999. godine, dok je Grčkoj to uspjelo dvije godine kasnije, 2001. godine. Od novih država članica, Slovenija je bila prva koja je usvojila euro 2007. godine, u minimalno potrebnom vremenskom razdoblju nakon pristupanja EU. Slijedile su Cipar i Malta 2008., Slovačka 2009. i konačno Estonija 2011. godine.
Uspostavljanje monetarne unije rezultat je dugotrajnog procesa ekonomske integracije koja je počela još davnih 1950-ih godina kada se rađala Europska unija kakvu poznajemo danas. Prvi pokušaji monetarnog ujedinjenja uslijedili su nakon krize na deviznim tržištima krajem 1960-ih kada je tečajna nestabilnost zaprijetila zajedničkoj poljoprivrednoj politici, tadašnjoj ljubimici Ekonomske zajednice. Kao odgovor na krizu, predloženo je da se u roku od 10 godina uspostavi monetarna unija kroz nepovratno fiksiranje tečajeva država članica kojih je tada bilo samo 6.
Međutim, ukidanje zlatnog standarda početkom 1970-ih i naftni šokovi koji su uslijedili dokrajčili su i tu ideju pa se krajem 1970-ih pristupilo uspostavljanju novog sustava – Europskoga monetarnog sistema (EMS). EMS se temeljio na uskom kretanju tečajeva oko novostvorene obračunske jedinice ECU (European Currency Unit). Začetnice ovog sustava bile su Francuska i Njemačka, dok je Velika Britanija bila jedina zemlja koja nije sudjelovala u mehanizmu (stvari se očito nisu puno promijenile do danas). Tijekom sljedećih 10 godina EMS je značajno smanjio volatilnost tečajeva i doprinio stabilnosti deviznih tržišta.
Ipak, uspostavom jedinstvenog tržišta u drugoj polovici 1980-ih postalo je jasno da su i preostale, iako znatno manje, fluktuacije između tečajeva i povezani transakcijski troškovi jedna od većih prepreka slobodnom kretanju roba, usluga i kapitala. Tako se iskristalizirala ideja da se jedino usvajanjem zajedničke valute mogu u potpunosti iskoristiti blagodati ekonomske integracije pa je Ugovorom iz Maastrichta dogovoreno stvaranje monetarne unije kakvu poznajemo danas.
Monetarna unija uspostavljena je u tri koraka. Prvo je trebalo u potpunosti liberalizirati tokove kapitala između država članica (do kraja 1993.), zatim uspostaviti koordinaciju ekonomskih politika i osigurati neovisnost nacionalnih središnjih banaka (do kraja 1998.) te na kraju preispitati koje zemlje ispunjavaju kriterije za usvajanje eura, fiksirati tečajeve i uvesti euro (od početka 1999.). Službeno je euro "izašao na ulicu" 2002. godine.
Razlozi za usvajanje eura mogu se podijeliti na unutrašnje i vanjske. Vanjski razlozi odnose se na međunarodnu poziciju eura i njegovu ulogu vis à vis dolara. Iako je Europa i prije imala snažne i svjetski značajne valute, njihov pojedinačni značaj bio je neusporedivo manji nego otkad su se udružile u euro. Čak je i za vrijeme tekuće fiskalne krize u eurozoni i svih nagađanja o održivosti eura kao valute, euro čvrsto zadržao svoje mjesto na međunarodnoj sceni (djelomično zahvaljujući jakim zemljama eurozone, a djelomično slabosti dolara).
Unutrašnji razlozi stvaranja monetarne unije daleko su značajniji i možemo ih nazvati primarnim razlozima. Oni se prvenstveno vežu uz nastavak ekonomske integracije i uspostavljanju temelja za produbljavanje političke integracije. Na kraju, što bolje simbolizira ujedinjenu Europu od zajedničke valute?
A zasto ne napisete kako zive obicni gradjani u tih 17 drzava koje su uvele euro. Pitajte njih sta misle o euru....ali to se taji, ta istina nije za javnost. U svim tim drzavama narodu je pao standard i kupovna moc::::ebo euro i onog tko ga izmisli