Zadnji dani prošle godine donijeli su hrvatskim zemaljskim vlastima vrlo neugodno iznenađenje, vjerojatno nije pretjerano reći čak i šok: neovisno i kvalificirano istraživanje javnog mnijenja otkrilo je da se većina hrvatskih građana koja podržava preuzimanje eura kao službene valute hrvatske države – preokrenula u manjinu. Još je šokantnija brzina kojom se to dogodilo: novih pet posto ispitanika usprotivilo se uvođenju eura u samo godinu dana! Nastavi li se njihovo raspoloženje mijenjati tim tempom, na kraju 2019. godine protiv eura bit će dvije trećine hrvatskih građana. Imaju li onda Vlada premijera Plenkovića i Hrvatska narodna banka pravo, suprotno volji (osjetne) većine građana, slati eurozoni zahtjev za pristupanje?
Oni kažu da imaju pravo jer su se Hrvati izjasnili za prihvaćanje eura samim time što su na referendumu podržali ulazak u Europsku uniju, a da pritom nisu tražili ni dobili izuzeće od obveze preuzimanja zajedničke valute Europske unije.
Ali, ulazak u zajedničko tržište robe i rada, pa čak i u zonu kolektivne makroekonomske regulative, i odbacivanje vlastite valute i uzimanje zajedničke nije isto. Štoviše, nametanje zemljama članicama bilo kakve obveze koju one ne žele u suprotnosti je s temeljnim načelom udruživanja u Europsku uniju. Niti se zalaganje za vlastitu valutu može smatrati populizmom.
To je preozbiljno, previše dalekosežno i previše sudbonosno pitanje oko kojega koplja lome najveći svjetski umovi, i golemi je zajednički problem svih, osim tri-četiri vodeće ekonomije u svijetu. A zašto je sve veći dio hrvatskih građana odjednom protiv eura?
O tome, nažalost, možemo samo nagađati: osim jesu li “za” ili “protiv”, drugo ih nitko i ne pita. A niti im itko išta zapravo objašnjava. Vlada i Hrvatska narodna banka uvjeravaju javnost da s eurom neće sve poskupjeti, da će biti niži transakcijski troškovi, zaduživanje jeftinije, no građani su prema onome što tvrde vlasti uvijek i s pravom sumnjičavi.
O tome kako zaista funkcionira novčani sustav jedne male zemlje u zajednici s velikima, hoće li euro doprinositi njezinoj zaposlenosti, razvoju i rastu, ili će biti medij preko kojega će je veće, razvijenije i bogatije članice društva iskorištavati (kao što se sada može čuti i čitati da “sjever” eurozone pomoću eura “eksploatira jug”), i neće li s eurom Hrvatska još više biti zaboravljeni, zaobiđeni i napušteni zapećak jednog velikog kontinenta, o tome kreatori i provoditelji strategije za euro ne kažu baš ništa.
No, što je najgore, ni oni koji bi o tome imali što reći analitički i stručno nemaju za to priliku jer o euru u Hrvatskoj nema sustavne i objektivne javne rasprave, pa tako ni usuglašavanja suprotstavljenih stavova.
Odbijanje eura u dijelu hrvatske javnosti najvjerojatnije je stoga posljedica tihog revolta građana zbog takvog razvoja događaja, kao i lošeg iskustva s ishodima drugih krupnih poteza politike izvedenih bez osluškivanja bila naroda (privatizacije, de facto fiksiranja tečaja i sličnog). I što će vlasti oko eura biti rezolutnije, taj će revolt biti jači.
Što će se promijeniti uvođenjem eura i hoće li sve poskupjeti:
