Nema sigurnijeg načina da europske države na djelu dokažu svoju često osporavanu solidarnost nego da odriješe kesu i da u nevolji bogatiji pomognu slabijima; i nema opasnijeg načina da ugroze međusobne odnose nego da se cjenkaju o iznosima koji su redovno preveliki za one koji daju i premali za one koji pomoć primaju.
Ključni likovi europske politike demonstrirali su još jednom i jednu i drugu stranu medalje; nitko načelno nije dovodio u pitanje samu potrebu obilne financijske intervencije u države koje su najteže pogođene gospodarskom i socijalnom krizom, ali trebao im je i četvrti dan da svima pokažu koliko se (ne) slažu. Najprije kad je riječ o iznosima, a onda i mjerilima za raspodjelu više stotina milijardi eura i uvjetima njihova korištenja.
Mogli su se i ranije dogovoriti
Mora se priznati da su vodeće europske države pobile glas da misle samo na sebe. Činjenica da je na stolu rekordni iznos od 750 milijardi eura, i da bi dvije trećine trebale biti nepovratno dodijeljene državama koje su najviše stradale od COVID-19, može opravdati težinu rasprave unutar europske obitelji. Njemačkoj i Francuskoj lakše je u svojoj javnosti braniti velikodušnost prema nastradalim državama nego malim, a također bogatim zemljama, narušavati glas „štedljivih“ država.
Moglo bi se i dulje i dublje raspravljati o tome jesu li Italija i Španjolska poduzimale sve da smanje štetu; sigurno je da je nisu htjele izazvati. U krugu država koje su u istoj koži u ovakvim bi situacijama morale vladati, i prevladavati, obveze solidarnosti. Europa, zapravo, nema izbora: mora se dogovoriti, prije ili kasnije; propuštena je prilika da se to učini lakše, pa mora koristiti teži put da dođe do kompromisa.
Sjajna bi poruka bila da su se čelnici suprotstavljenih blokova mogli dogovoriti od prve; europske bi države dokazale svoju snagu. Ako na kraju financijska omotnica bude za 50 milijardi eura tanja, neće ni to biti njihova slabost. Nikad Europa nije bila toliko svjesna da svaka kriza ne ide u prilog ujedinjenja, kako je govorio jedan od njezinih osnivača Jean Monnet. Pogotovo ako nema pravog i pravodobnog rješenja.
Pitanje nužne solidarnosti
Nad konačnim će rješenjem, kakvo god bilo, ipak, lebdjeti sjenka teškoga pogađanja. Nije Europa na bolesničkoj postelji da bi se računao svaki izgubljeni dan. Ali, uz COVID nije ni zdrava da bi vrijeme bilo nevažno. Gospodarstvo je u svim državama pretrpjelo velike štete, ne sasvim ravnomjerno, što može poticati (ne)principijelne raspre o tome tko treba plaćati račune.
U pitanju su sve države članice; to otvara pitanje nužne solidarnosti, da se Unija ne bi počela raspadati po novim šavovima. Ali u pitanju je i Europa, njezina budućnost: hoće li poslije Brexita ideja ujedinjenja doživjeti nove sumnje, možda i novi udarac? Braneći države koje su (najviše) nastradale, Europska unija brani vlastitu budućnost. Da bi mogle ići naprijed, njezine članice trebaju stati na noge.
I moraju osjećati da nisu same, da Europa nije fikcija. I da je dovoljno razvijena i bogata da pomogne svojim državama kad zapadnu u nevolje. Propusti li priliku pa se dramatično razjedini na jednom od najvažnijih kohezivnih projekata, možda i od osnutka Unije (Zajednice), europska se obitelj neće tako skoro naći za punim stolom.
Ako su suprostavljeni blokovi činjenica je da se ne možeš dogoditi od prve. Plenkovic je napravio državnički potez i sad vidim da sam dobro glasovao. IX izborna!