Četvrtu godišnjicu ulaska Hrvatske u EU, 1. srpnja obilježit će, kako stvari stoje, desetkilometarske kolone na ulasku i izlasku iz RH. I to će još biti optimistični scenarij, jer možda te kolone na hrvatsko-slovenskoj granici budu i manje jer će dobar dio stranih turista dotad već i odustati od ljetovanja u Hrvatskoj.
Europljani, naime, nisu mazohisti i kad vide kolone, prije će odustati jer, zaboga, oni idu na odmor i zašto bi prolazili kroz pakao i satima se kuhali na asfaltu. Izostane li u većem postotku dolazak turista, to će kao malj udariti na stotine tisuća Hrvata koji svoju egzistenciju temelje upravo na dolasku furešta. Hrvati će tada zaključiti da se ulazak RH u EU, nažalost, pretvara u veliku prijevaru! Nismo se za to borili, zar ne?
Kada se naciju mobiliziralo za ideju ulaska u EU, naročito prije održavanja referenduma u siječnju 2012., jedna od glavnih mantri koja je uljuljkivala većinu Hrvata i lomila skepsu bila je “Europa bez granica”. To je doista i bila populistička parola koja je lomila tradicionalno nepovjerenje Hrvata. Već sama pomisao da sjedneš u automobil te se s osobnom kartom zaputiš do Münchena ili Stockholma, bez zaustavljanja na graničnim prijelazima, bila je vrlo privlačna.
Ta simbolika slobode nama je oduvijek bila važna. U kolektivnom sjećanju generacija Hrvata bila je usađena upravo ta sloboda kretanja bez granica, bili u carstvima ili južnoslavenskoj zajednici. Hrvati nisu nacija koja bi pristala na izolaciju na vlastitom “otoku”, kozmopolitizam nam je iz mnogih razloga bio uvriježen. Stoga je ta parola o “EU bez granica” i padala na plodno tlo. Čak i u režimima koji nisu omogućavali slobodu Hrvati su pronalazili rupe kroz koje su se, barem na jedan dan, osjećali slobodnima.
Cijele sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća karakterizirali su upravo ti jednodnevni bjegovi u slobodu Zapada, tzv. šoping-odlasci u Trst i Graz. Pritom to nije bio samo šoping. Uostalom, kakav je to šoping kad u džepu imaš sto dojčmaraka?
Za što se moglo kupiti jedne jeftine traperice, kvazikappa majicu, espadrile, trenirku, kilogram kave, riže, Ramu... Važniji je bio taj osjećaj fiktivne ravnopravnosti s Talijanom ili Austrijancem. Istina, na povratku, ako si potrošio više od tih sto maraka pa kupio i par talijanskih cipela, povratak se u Jugoslaviju pretvarao u šok. Jer si ovisio o milosti namrgođenih carinika, koji su otvarali svaki prtljažnik i kopali ne bi li nešto carinili.
Danas Hrvati više ne trebaju odlaziti u šoping u Trst i Graz. Kada smo glasali za ulazak u EU, smatrali smo da ćemo moći sa sto eura otići u taj naš Trst i Graz samo na kavu. No, ispriječile su se bruxelleske i slovenske “sustavne kontrole”. Koje su Hrvatima neshvatljive. Mantra o sigurnosti i borbi protiv terorizma vrijeđa zdrav razum, jer kakva je to borba protiv terorizma ako se satima skeniraju dokumenti građana EU, a nitko da bi otvorio prtljažnik automobila?
Što se hrvatske politike tiče, najžešće je reagirala predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pismom Bruxellesu u kojemu kaže; “Moram naglasiti kako se državljani RH ovih dana pitaju kako to da im je bilo lakše ući u Sloveniju i EU dok Hrvatska nije bila članica EU nego sada kada jest. To je zaista apsurd!” Da, apsurd je i to da se četiri godine nakon ulaska u EU Hrvati preusmjeravaju na Balkan, čije granice prolaze puno brže nego onu s “našom” EU Slovenijom.
U međuvremenu na vapaje iz RH da će nam taj granični režim prouzročiti milijarde kuna štete i iz Bruxellesa i Ljubljane samo kratko odgovaraju da se režim mora primjenjivati i točka.
EU bez granica? Prije, bezgranična prijevara.
