Sa sjeverozapada pušu hladni vjetrovi britanskog euroskepticizma koji je, nakon nekoliko desetljeća unutarnjeg rogoborenja, na referendumu u lipnju jasno i glasno rekao da želi van iz Europske unije. S istoka puše ledeni vjetar ruske neoimperijalističke politike koja kao da uživa kad vidi da može unijeti razdor među članice EU. S juga pušu vjetrovi nestabilnosti iz raspadnutih ili raspadajućih država, ali na jugu nisu toliki problem vjetrovi koliko valovi. Valovi neregularnih migranata koji zapljuskuju južne i jugoistočne obale Europske unije, prijeteći da će utopijsku ideju Europe bez granica pretvoriti u distopijsku stvarnost Europe ispresijecane zidovima i žilet-žicama.
Srećom, na zapadu je duboki i široki ocean pa s te strane nema izravnih vjetrova ni valova nestabilnosti. Ili ipak ima? Američko-europsko savezništvo i dalje je snažno, ali kandidat za novog američkog predsjednika Donald Trump već je dao izjave koje podrivaju to sjevernoatlantsko savezništvo. A pregovori o nadogradnji tog političkog i obrambenog savezništva stvaranjem velike zone slobodne trgovine, poznatije pod nazivom Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo (TTIP), ne daju željene rezultate kakve su očekivale političke elite, nego nailaze na otpor običnih građana.
Sa svih strana svijeta ideju ujedinjene Europe sustižu nevolje i problemi. Ili, kako se to običava reći jezikom političke korektnosti – izazovi.
Farageove prognoze
Četvrt stoljeća nakon proglašenja hrvatske neovisnosti, odnosno raskida svih državnopravnih veza s republikama i pokrajinama bivše SFRJ, kakvo je zapravo stanje Unije u kojoj je Hrvatska protekle tri godine jedna od 28 punopravnih članica? Stanje je takvo da će EU28 uskoro, do ljeta 2019. godine, postati EU27, a nakon toga nitko iz današnje perspektive ne može sa sigurnošću tvrditi gdje će se ta brojka zemalja članica zaustaviti.
– Ako građani Velike Britanije izglasaju izlazak iz ove političke Unije, i ako ponovno uspostavimo razuman trgovinski odnos s ostatkom Europe, mislim da će učinak toga biti takav da će puno zemalja slijediti naš put. I to će biti kraj ovog projekta. Što je dobro – rekao je Nigel Farage, jedan od vodećih britanskih euroskeptika i dugogodišnji zastupnik u Europskom parlamentu, u razgovoru za Večernji list u lipnju 2013. godine, uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju. U međuvremenu, građani Velike Britanije izglasali su izlazak i ta je zemlja danas na izlaznim vratima iz Unije. Prvi put neka zemlja članica, i to ne bilo kakva, nego ekonomski i politički snažna članica, izlazi iz Europske unije.
U Farageovoj izjavi bitan je drugi preduvjet za ono što on smatra da bi bilo urušavanje projekta EU (a s čime se slažu i eurofili i Nijemci, dakle ne samo euroskeptici iz Velike Britanije poput Faragea): “...i ako ponovno uspostavimo razuman trgovinski odnos”. O tome kakav će točno odnos Velika Britanija kao nečlanica Europske unije imati s EU upravo se intenzivno razmišlja, zasad samo u dobro zatvorenim predsjedničkim i premijerskim palačama u glavnim gradovima diljem Europe, ali uskoro će se o tome ne samo razmišljati iza zatvorenih vrata nego raspravljati otvoreno u javnosti. Zasad se ne raspravlja toliko u detalje jer prvo Velika Britanija mora formalno pokrenuti članak 50. Lisabonskog ugovora koji propisuje način na koji neka zemlja može izaći iz Europske unije, a Britanci to još nisu formalno učinili jer jednom kad aktiviraju članak 50. imaju dvije godine da ispregovaraju novi odnos s Unijom i izađu van.
Nema zajedničke ideje
EU27 je zauzela stav da nema pregovora dok se ne pokrene formalno članak 50., a Britanci bi najviše željeli da prvo pregovaraju neformalno o svojim budućim trgovinskim odnosima s Europskom unijom, a tek potom, kad dobiju neka neformalna uvjerenja kako će taj budući odnos izgledati, pokrenu formalnu proceduru razvoda.
No, ostatak EU, pogotovo oni koji ne žele dopustiti da se Unija raspadne zbog Brexita, neće dopustiti da Britanci zadrže povoljne trgovinske odnose s jedinstvenim europskim tržištem, a da se oslobode obveza koje im ne odgovaraju, poput slobode kretanja radnika ili nadležnosti nadnacionalnog Suda Europske unije. Neće to dopustiti jer znaju da je ono što Farage govori točno: kad bi se na primjeru Velike Britanije pokazalo da se može izaći iz Europske unije i zadržati sve pogodnosti, a odbaciti sve što nekome smeta, mnoge druge zemlje slijedile bi taj put i to bi bio kraj projekta europskih integracija. Što je dobro ako pitate ljude poput Faragea, ali nije dobro ako pitate bilo koga drugog.
– Uvjeren sam da je europski način života nešto što vrijedi štititi. Ali, moj je dojam da danas ima puno onih koji su zaboravili biti sastavni dio Europe. Zaboravili su što znači unija Europljana – rekao je predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker u nedavnom govoru o stanju Unije.
– Ponajprije, Europa znači mir. Nije slučajno to što najdulje razdoblje mira u pisanoj povijesti Europe počinje osnivanjem europske zajednice. Sedamdeset godina trajnog mira u Europi, i to nakon ratnih sukoba do kojih je uvijek iznova dolazilo. Danas sukobe rješavamo za stolom, a ne u rovovima – dodao je Juncker.
Pod 70 godina trajnog mira Juncker i drugi europski dužnosnici koji to naglašavaju obično misle na mir među velikim državama između kojih su stalno kroz povijest izbijali sukobi i ratovi potencijalno kontinentalnih razmjera. Ne misle, očito, na ratove u bivšoj Jugoslaviji prije četvrt stoljeća: na agresiju Srbije na Hrvatsku, BiH i rat na Kosovu koji je doveo do NATO-ova bombardiranja Srbije.
No, neki današnju egzistencijalnu krizu u kojoj se nedvojbeno nalazi EU (“Naša Unija je, barem djelomično, u egzistencijalnoj krizi”, priznao je doslovno i Juncker u svom govoru o stanju Unije) uspoređuju s egzistencijalnom krizom u koju je zapala bivša Jugoslavija.
Opet je Farage bio taj koji je, u svojim komentarima ulaska Hrvatske u EU 2011. i 2013. godine, uspoređivao Europsku uniju s Jugoslavijom. Ali sada, nakon britanskog referenduma o izlasku, nakon krize eurozone i migrantske krize koje prijete opstojnosti monetarne unije i zajedničkog prostora bez granica, tezu o “EUgoslaviji” iznosi i glavni politički novinar najutjecajnijeg europskog web-portala Politico.eu.
– Europska unija možda još nije sasvim balkanizirana, ali ide u tom smjeru. Balkanizirana u smislu da se unutar EU javljaju različite grupe zemalja članica – kaže Matthew Karnitschnig u razgovoru za Večernji list.
– To samo po sebi nije novost, uvijek ste imali skupine zemalja koje su se formirale i radile u smjeru nekog zajedničkog cilja. No, razlika je sada u tome što se formiraju skupine koje češće imaju cilj blokirati nešto nego promovirati neku novu ideju. Rezultat toga je to da svatko ima svoju agendu, svoj cilj. Ne okupljaju se oko zajedničke ideje o tome što bi Europa trebala biti, nego se svatko vrti oko toga što može dobiti za sebe – objašnjava Karnitschnig.
Protiv liberalnih vrijednosti
Višegradska skupina tako pokušava poništiti europski propis o izbjegličkim kvotama koji je usvojen prije godinu dana na vrhuncu migrantske krize. Kvote su zamišljene kao novi mehanizam solidarnosti koji bi distribuirao dio izbjeglica iz graničnih zemalja kao što su Grčka i Italija po svim drugim zemljama Europske unije ovisno o njihovoj veličini i BDP-u, no odluka je izglasana preglasavanjem Mađarske, Slovačke, Češke i Rumunjske, što je otvorilo veliku ranu jer nikad dotad na tako važnom pitanju suverene zemlje članice nisu doživjele da ih se jednostavno preglasava.
Nije sve kako bi trebalo biti u ovoj našoj Europi, ali promjena je moguća
Mađarski premijer Viktor Orban od početka migrantske krize pozicionirao se kao političar koji će Europu spasiti od “liberalnih elita” u institucijama Europske unije, kao i od njemačke kancelarke Angele Merkel i njezine politike dobrodošlice prema izbjeglicama. No, na prošlotjednom referendumu u Mađarskoj nije uspio uvjeriti ni dovoljan broj svojih sunarodnjaka u svoje tvrdnje da Mađarskoj prijeti propast ako po sustavu EU-kvota primi 1294 izbjeglice koje su drukčije vjeroispovijesti od Mađara.
Iako poražen, Orban ipak pokušava nastaviti svoju borbu kojoj je cilj ne samo rušenje sustava kvota za izbjeglice nego i pokretanje kulturne kontrarevolucije protiv liberalnih vrijednosti za koje se zalaže Europska unija. Luksemburški ministar vanjskih poslova Jean Asselborn otvoreno je izjavio da bi Mađarsku trebalo, makar i privremeno, izbaciti iz članstva u EU, što je prvi put da dužnosnik neke zemlje članice javno poziva na izbacivanje neke druge članice.
Muke eurozone
Među ad hoc skupinama pojavila se i skupina zemalja na balkanskoj migrantskoj ruti, okupljena oko Austrije, pojačana i zemljama izvan Europske unije poput Srbije i Makedonije. Cilj te skupine, koja je nedavno imala svoj drugi summit u Beču, jest da pokaže da se problemi poput migrantske krize mogu najbolje riješiti ne kroz institucije EU, dakle ne nadnacionalno, nego kroz suradnju nacionalnih, suverenih država. Prosječnom građaninu razlika između toga dvoga možda nije uočljiva, ali političarima i onima koji prate europsku politiku razlika je bitna jer inzistiranje na rješenju koje dogovore nacionalne države, a ne na rješenju koje predlože institucije Europske unije, znači inzistiranje na suverenitetu nacionalnih država.
Još jedna skupina koja je ojačala ovog ljeta, nakon britanskog referenduma i uoči summita 27 članica u Bratislavi na kojemu se prvi put razgovaralo o budućnosti Unije bez Velike Britanije, jest skupina mediteranskih zemalja okupljenih oko ideje da EU treba popustiti s mjerama štednje. Francuska se pridružila Italiji, Španjolskoj i Grčkoj u pokušajima da se Njemačku natjera da olabavi strogo tumačenje fiskalnih pravila koja vrijede u Europskoj uniji, a koja zemljama eurozone ne ostavljaju praktički nikakav manevarski prostor za poticanje gospodarskog rasta investicijama i javnom potrošnjom. Njemačka ima povijesni otpor prema tome da se EU pretvori u ono što se popularno naziva “transfernom Unijom”: zajednicu u kojoj se siromašnijim državama članicama transferira novac iz bogatijih (čitaj: da se novac automatski transferira iz Njemačke u Italiju ili Grčku). U EU institucijama pokušava se predložiti stvaranje nekakvog zajedničkog “fiskalnog kapaciteta”, fonda u koji uplaćuju sve zemlje eurozone, a koji se koristi za poticanje rasta u onim zemljama eurozone koje su same u krizi i u svojim nacionalnim proračunima nemaju novac za javne investicije. No, rasprave o takvom prijedlogu nailaze na otpor Njemačke i njezina straha od transferne Unije.
Zbog toga u nekim zemljama jačaju ekstremne političke stranke koje zagovaraju izlazak iz eura: ljudi to vide kao jedini preostali način da se zemlje poput Italije vrate dugoročno prihvatljivim stopama gospodarskog rasta. Zbog toga talijanski premijer Matteo Renzi grozničavo traži da se nešto prelomi u sljedećih pet mjeseci i da se do summita u Rimu 25. ožujka dogovori novi strateški plan o tome kako bi Unija trebala izgledati u budućnosti.
Obrana u ruke vojske EU?
– Nije sve kako bi trebalo biti u ovoj našoj Europi, ali promjena je moguća. Zasigurno, ne možemo dopustiti da dođe ožujak a mi smo i dalje u istoj situaciji oko migrantske i ekonomske politike – rekao je Renzi nakon što je sa summita u Bratislavi otišao vidljivo nezadovoljan dječjim koracima kojima se kreće rasprava o promjenama i budućnosti EU.
Jedna od novih ideja je jačanje zajedničke europske obrambene politike. Ta ideja se često naziva “EU-vojskom”, iako je više riječ o vojnoj suradnji nego o stvarnoj europskoj vojsci, no ideja je živnula jer iz članstva izlazi zemlja koja je najviše prijetila vetom ako se ikakva vojska uopće spominje u EU – Velika Britanija. Francuzi i Nijemci nadaju se da se nova energija u zajedništvu može stvoriti iz te ideje o vojnoj suradnji unutar EU. No, mnoge zemlje članice imaju stav da ne treba duplirati nešto što već postoji u NATO-u. Hrvatska je, kako neslužbeno doznajemo, pri stavu da nema ništa protiv bolje vojne suradnje unutar EU, ali kako glavnina hrvatske vojne opreme dolazi u obliku donacija od SAD-a, nije nam nikako u interesu stvaranje nečega što se kosi s NATO-om.
Kako voljeti Europsku uniju?
Male su šanse da će stvaranje imaginarne EU-vojske ili stvaranje fiskalnog kapaciteta za poticanje gospodarskog rasta biti tako brzo provedeni u djelo i da će poslužiti kao novi motor koji će cijelu Uniju povući naprijed. Preveliki su otpori i prema jednoj i prema drugoj ideji da bi bili tako brzo prevladani. Stoga se među EU-federalistima, onim dužnosnicima koji žele sve dublje povezivanje Unije prema federaciji, javljaju i neke naizgled male, ali populističke ideje. Najnovija među takvima je ideja o davanju besplatnog željezničkog pokaza InterRail svakom građaninu EU koji navrši 18 godina.
“Mobilnost mladih ljudi ključna je za osjećaj pripadanja Europi”, piše u prijedlogu kluba zastupnika europskih pučana u EP-u koji pokušavaju progurati takav prijedlog. “S druge strane, populizam i širenje dezinformacija predstavljaju jednu od najvećih opasnosti s kojima je Europa trenutno suočena”, dodaje se u prijedlogu i zaključuje da je besplatno putovanje Europom najbolji rođendanski dar svakom 18-godišnjaku koji će na taj način “otkriti tko su mu susjedi” u Europskoj uniji.
Druga ideja koju je Europski parlament usvojio ovoga tjedna širenje je mreže škola diljem Europe u kojima postoje “veleposlanici EU”, učitelji i učenici koji uče o tome kako funkcionira demokracija u EU i što znači biti europski građanin.
Ukratko, uče o tome kako voljeti Europsku uniju.
Europski dužnosnici ulažu velike napore u borbi protiv nacionalnih populista, ali očito ni sami nisu imuni na populizam, sve dok ima europski predznak.
Novinar portala Politico.eu Matthew Karnitschnig ne smatra da su to pravi odgovori za egzistencijalnu krizu u kojoj je sada Europska unija.
– Činjenica da takve stvari predlažu baš sada za mene je znak da to zapravo nisu dobre ideje, već trikovi. Besplatan InterRail pokaz za 18-godišnjake i EU-ambasadori u školama neće riješiti krizu u Europskoj uniji. Ne mislim ni da će ideja o nekakvoj EU-vojsci uspjeti. Niti će biti dublje integracije unutar EU u skoroj budućnosti, jer ne mislim da za to postoji volja građana – kaže Karnitschnig. Po njemu, u izostanku dublje integracije, EU će se nastaviti provlačiti kao i do sada, do neke sljedeće velike krize, ili kombinacije velikih kriza, koje će možda poslužiti kao prijelomni trenutak.
Ako je to ikakva utjeha, i ako to uopće išta znači, najvjerojatniji mandatar nove hrvatske Vlade Andrej Plenković tvrdi da su na izborima za Hrvatski sabor pobijedili ljudi koji razumiju i bave se europskim temama.
– Hrvatska je članica EU i moramo imati otvorene kanale komunikacije jer su sva pitanja koja se tiču Europe ujedno i pitanja koja se tiču Hrvatske – rekao je Plenković kad je prošlog tjedna posjetio predsjednika Europske komisije Jean-Claudea Junckera u Bruxellesu.
>> Juncker: Žao nam je zbog Brexita, ali Europska unija nije ugrožena
