Hrvatska politika posljednje dvije godine doživjela je do tada nemoguće koalicije, pa i to da bivši SDP-ovci podupiru Vladu Andreja Plenkovića. A što na takve koalicije i stranačke prelaske iz tabora u tabor kažu birači, istražio je Dnevnik Nove TV, a istraživanje je provela agencija IPSOS na uzorku od 700 ispitanika.
Nakon izbora stranke, ali i zastupnici ljevice odlazili su u desno ili s desnice još desnije. Kada se građane pita osjećaju li se osobno prevareni kada stranka ili kandidat za kojeg su glasali odluče prijeći u drugu političku opciju od one za koju su glasovali na izborima, njih 83 osjeća se prevareno, njih 14 posto se ne osjeća prevareno, dok 3 posto ne može procijeniti.
Prevarenima se osjećaju birači svih stranaka, počevši od SDP-a s 88 posto, MOSTA s 87 posto, do Živog zida s 85 posto, dok prevaru osjeća manje, točnije 72 posto birača HDZ-a.
Građani su upitani kada se ne radi o prelascima njihovog osobnog odabira: jesu li stranački prelasci stvar političkog dogovora, a ne prevare. No, i dalje velika većina građana, njih 80 posto, prelaske nakon izbora i na općoj razini smatra prevarom. Političkim dogovorom to naziva 17 posto ispitanika, a ne može procijeniti njih 3 posto.
Prevarom to najviše doživljavaju birači Živog zida 88 posto, SDP-a 86 posto i MOSTA 82 posto. HDZ-ovi birači, njih 57 posto, doživljavaju to prevarom, a njih 37 posto političkim dogovorom.
Većina građana ne bi glasovala za zastupnike koji bi promijenili stranački dres, misli tako 68 posto ispitanika. Da možda i bi glasovali za zastupnika koji bi ostao u ideološki sličnoj stranci misli 23 posto ispitanika. Ima i onih koji bi glasovali za zastupnika koji bi sada bio u drugoj ideološkoj stranci – takvih je 5 posto, dok 4 posto ne može procijeniti.
Velika većina građana, njih 57 posto, ne bi glasovala stranku koja je nakon izbora promijenila koaliciju. Njih 33 posto bi glasovalo za stanku samo ako je u istoj ideološkoj grupaciji, a 5 posto bi glasovalo i za stranku koja je na drugoj ideološkoj strani. Ne može procijeniti njih 5 posto.
Svakom zastupniku se po statutu stranke treba garantirati maksimalno bavljenje politikom na 2 mandata u životu. Dalje, ako se želi baviti politikom - može u vlastitoj režiji. Prelazaka u druge stranke nema. Mora se osloboditi prostor da se nove generacije uključuju u politiku i rade za dobro zajednice. Ovakvim postojećim stanjem dobiva se da strankama upravljaju "kumovi" i "interesne skupine". Ako kandidat ne prođe na izborima, a stranka je stala iza njega - nema ga više, gotovo - imao si šansu. Mi u Hrvatskoj imamo "kastu" koja se bavi politikom, čitav život. S generacije, na generaciju. Pa to nema veze sa demokracijom. Na žalost, Hrvatska, a i ostale zemlje nastale nakon raspada bivše države, zbog pomanjkanja demokracije, ili kako sam nedavno pročitao lijepu složenicu, "demokratskog deficita", postale su zemlje "nacional -mafija". Tako u Hrvatskoj imate HDZ koji u svom članstvu vjerojatno nema ni jednog Srbina ili Muslimana, u Bosni i Hercegovini imate tri nacionalne glavne stranke sa ( vjerojatno ) kompletno nacionalnim članstvom, u Srbiji isto imate stranke u kojima su samo Srbi, u Makedoniji vjerojatno samo sa Makedoncima, Kosovo sa Albancima, Slovenci imaju svoje nacionalne stranke, Crnogorci svoje itd.. I svi koji imalo to propituju, ispadaju izdajnici, "komunjare", "plaćenici od Soroša" i što ja znam kakvim ih sve imenima nazivaju. Uglavnom, moglo bi se reći, po članstvu stranke, možeš i pretpostaviti kakvu ta stranka politiku vodi. Sve demokrati. Nacional-demokrati.