Maru Jović zatekli smo na vratima njezina stambenog kontejnera u Petrinjskoj ulici u Sisku. Tu je, na glavnoj cesti Sisak – Petrinja, tik uz zgrade POS-a, smješteno 20-ak montažnih kuća i kontejnera. U njima je 40-ak duša. Kontejneri su bolji od nekih drugih, imaju i vodu, kupaonicu, tuš, odvojenu jednu sobu. A Mara je, kad smo je zatekli, izašla van provjeriti svoj mali vrt koji je uredila uz kraću stranu kontejnera.
Preko puta starog stana
– Imala sam ja tu ove godine i salate, i kupusa, i cikle. Dobro je bilo, ali sad gledam je li mačka ušla unutra. Volim ja mačke, no ne volim kad mi je dolazila tu i raskopavala sve. Stoga sam i kupila tu ogradicu neku, ali čini mi se uzalud. Samo je preskoči – uz osmijeh nam govori ova vedra 74-godišnja Siščanka koja je već gotovo dvije godine u ovom kontejneru, nedaleko od stana u kojem je bila smještena do potresa 29. prosinca 2020.
Poziva nas u kontejner da na toplom porazgovaramo.
– Baš sam usisala... – kaže nam Mara.
Živjela je ona do potresa u gradskom stanu od 32 četvorna metra u stambenoj zgradi u Ulici Miroslava Kraljevića, s druge strane ceste od sadašnjeg kontejnerskog naselja. U ovom naselju su još neki stanovnici te zgrade, koja je u potresu završila s crvenom naljepnicom. Susjedi su bili tamo, susjedi su ovdje i sada svi čekaju što će biti sa zgradom od 30-ak stanova.
– Evo ovih dana kažu da će doći taj netko da pregleda zgradu i sve naše stanove. Pa da da neku zaključnu riječ što će s njom biti. Mene neće biti, idem Božić proslaviti sa sestrom, ali ću kćeri ostaviti ključeve da pusti tog stručnjaka u naš stan. Nije moj stan stradao puno, ali stradalo je to prizemlje i stanovi tamo i tu ne volim ići, stubište je katastrofa i taj jedan vanjski zid – objašnjava nam Mara koju potres nije zatekao u njezinu stanu. Naime, imala je prije potresa operaciju koljena pa je nakon toplica otišla kod sestre u Kostajnicu da je pripazi malo na oporavku. I u tamošnjoj sestrinoj drvenoj kući zadesio ju je udar u 12.19.
– Sve se to treslo, cijela kuća tamo-vamo. Od tada je taj strah neki, od tog silnog ljuljanja i rušenja stvari, no neću se bojati i jedva čekam vratiti se u svoju zgradu – objašnjava nam Mara Jović.
Ima ona mnogih zdravstvenih problema, u mirovini je invalidskoj od 41. godine života. Tada je dobila tumor u kuku, ugradili joj protezu, a od tada je bilo samo gore. Proteza je sada i u koljenu, a problemi s nogama se nastavili. Ne nudi ovo mjesto gdje je sada dobre uvjete za takve dijagnoze i bolesti, ali Mara se ne da i ne žali se. Toplo je, kaže, ima svoj neki uređeni prostor, i nije klonula duhom.
– Volontiram, pomagala sam, radili smo i pakete za stradale u potresu, dobila sam i zahvalnicu. Mogu ja rukama, slabije je s nogama, imam štaku, ali pokušavam je čim više odbaciti. Onda pomažem tu jednoj susjedi, ima 90 godina, puno je to na plećima, ne može sama. Sad me zamolila da joj pomognem u trgovinu otići, da si kupi za Božić nešto pa ćemo otići. Ja ću za Božić kod sestre, ona je sada imala nekih zdravstvenih problema pa ću ja njoj sada pomagati. Hodam što više da si olakšam malo, pa imam i taj vrt. Ne dam se. To je i dobro da se glava zabavi dok ne obnove taj stan – optimistična je Mara koju, srećom, ima tko posjetiti u kontejneru.
Jer ima Mara djecu i unuke koji joj svako malo navrate.
– Unuci mi dođu barem dva-tri puta tjedno, a kći mi nabavlja sve što treba, potrepštine. Sve je to O.K., no nemaju svi nekoga. Eto, ta bakica recimo, njoj je kći daleko od Siska. A mi smo iz iste zgrade pa sam ja tu s njom. Dok je bilo cura koje su čistile, one su pomagale, sad nema nikoga, a ona ne može – pojašnjava Mara dok nas nudi kavom...
Od Mare nema žalopojki, kaže da je i u kontejneru čim je stigla našla puno namještaja, sve je bilo spremno za boravak u njemu. Djeca i unuci joj onda donijeli neke stvari iz starog stana, među kojima i televizor koji je u potresu pao s police.
– Ima neku rupicu od pada, ali televizor i dalje radi – objašnjava nam Mara koja kazuje i da, srećom, nije imala nikakvih problema s kontejnerom. Njezin nije ni prokišnjavao niti je imala problema s grijanjem ili klimom.
– Neki jesu prokišnjavali i bili su puni vode. Moj srećom nije. Ima plijesni nešto ispod frižidera i ispod kreveta, vjerojatno jer je kontejner nisko iznad zemlje pa se hvata. Ali, drugih problema uistinu nemam – napominje Siščanka.
I iako nema zamjerki na privremeni smještaj, ništa ne može zamijeniti onaj stari u kome je Mara Jović provela većinu svog života. Stoga ima zamjerku na to čekanje odluke što će biti s njezinim stanom u koji bi se odmah htjela vratiti.
– Kažu da bi se u travnju iduće godine moglo znati što će biti s našom zgradom, hoće li je rušiti ili popravljati. Ako se ta zgrada sruši, ja mislim da se više nikada neće napraviti, to je moje mišljenje. Neću ja živjeti tko zna koliko, pitanje je ako je sruše, što ćemo mi doživjeti dalje. Moji unuci nisu htjeli da otkupim stan, premali je za njih, oni imaju obitelji, tako da je ostao gradsko vlasništvo – objašnjava Mara kojoj njezina zgrada jednostavno nedostaje.
Božićna želja: vratiti se kući
– Fali mi ta moja zgrada, fale mi ti ljudi s kojima sam godinama bila tamo. Bilo je tamo lijepo, djece puno, veselje kad se nekoć znala sva ta djeca okupiti... – sjetno govori Mara koja je nastavila druženje, koliko se može, i sa sustanarima ovog naselja. Podruže se tako oni, ali sad po zimi slabije jer su zbog hladnoće više u svojim kontejnerima. Kontejnerima na koje ovdje, u Petrinjskoj ulici u Sisku, uglavnom nemaju zamjerki, ali im je božićna želja ipak da ih čim prije napuste i vrate se u svoje domove.
