Fantastičan je uspjeh najdugovječnije serije HTV-a “Stipe u gostima”. Snima se njena sedma sezona, koju ćemo gledati u veljači, a za djelić njenog uspjeha sigurno je zaslužan i omiljeni lik Ive, točnije glumac Vedran Mlikota koji ga glumi. Iako zauzet svakodnevnim snimanjima i kazališnim obvezama, zaljubljenik u umjetnost iz Zagvozda, u kojem uspješno već 16 godina sa Zagvoškom ekipom organizira kazališne susrete “Glumci u Zagvozdu”, pristao je zastati i reći nam ponešto o poslu, godini koja je prošla, planovima, ali i na svoj osebujan zafrkantski način otkriti je li, recimo, praznovjeran i zaljubljen.
Koji je ključ uspjeha, čime serija privlači gledatelje?
– Ključ uspjeha je, mislim, u tome, što se bavi običnim ljudima i situacijama u kojima se ti ljudi svaki dan nalaze. Nema kolosalnih sapuničarskih zapleta i iznenadnih raspleta, tajne djece, prevarenih supruga i sl... Sve je realno i jednostavno. I, naravno, uz dobar scenarij i pristojnu glumu, posao ne može proći nezapaženo.
Ima li sličnosti između Ive kojeg glumite u seriji i vas?
– Ne poznajem čovjeka koji ne voli barem malo ljenčariti i besposličariti, pa tako i ja. Ali nipošto nisam sličan liku koji glumim. Naprotiv. Ja se ipak ubrajam u ljude od akcije. U svakom pogledu. Zovu li vas na ulici Ive, daju li vam popuste na tržnici i puštaju li vas preko reda u ordinaciji?
– Normalna je pojava da vas zivkaju imenom lika koji glumite. Ive, Jure, Roko, ili ne daj, Bože, Hamlet, Othello... A kad je riječ o tržnicama i ordinacijama, imam svoje ljude na ključnim mjestima, tako da ni u čemu ne oskudijevam, hvala Bogu.
Kardinalski zbor protiv stresa Ivina televizijska obitelj u novoj sezoni nosi se s krizom. Osjeća li se kriza i u glumačkom svijetu?
– Kriza je duboka u hrvatskom glumištu. U svakom pogledu. Kao i u društvu. Već stoljećima. I to se nikad neće mijenjati. Uvijek će svi čekati bolja vremena koja nikada neće doći. Kao ni prava ljubav. Treba, kao što kaže pjesnik, otimati radost danima što bježe... Zato sam i dao otkaz u instituciji u kojoj nisam bio sretan. Bavim se glumom s ljudima koje sam izaberem i radim na projektima koje izaberem. Puno je teže, ali bogami i ljepše. U 2013. ste bili i na operaciji slijepog crijeva. Koliko vam se život nakon toga promijenio?
– Dr. Mario Zovak i njegov tim iz Vinogradske bolnice dobro su odradili operaciju. Naravno da sam promijenio način života. S bijelog sam prešao na crno vino. I to s tim istim Zovakom. Strašan momak.
Kako se rješavate stresa?
– Između ostalog, druženjem s kardinalskim zborom. Kardinali: Donacije, Kiosk, Rolex, Suicidije, Anus, Jeremija, Quatro Piatti, Toronto Nisistraga Prvi i Sv. Otac Pio Popio Kotlić Prvi sjajni su terapeuti... Neobična družba. Još će se o njima čuti... Monty Python je ništa za njih...
Preživjeti u Zagori već je umjetnost
Tko je utjecao na vaš izbor da postanete glumac?
– Moj prvi ulazak u kazalište. Definitivno. Mislim da bi svatko morao imati slobodu izbora, inače bi mogao biti jako nesretan. Ne mogu zamisliti da cijeli život radim posao koji me ne veseli. A roditelji su mi uvijek bili najveća podrška u svemu, čak i kad bih nešto zaj...
Iz Zagore potječe dosta umjetnika. U čemu je tajna, jer na prvu se čini da je to surov kraj u kojemu nema mjesta za umjetnost?
– Od davnih davnina preživjeti tamo bila je umjetnost. Možda bi tu trebalo dublje analizirati. A i Bog u nekoj svojoj raspodjeli talenta tu ima svoje prste.
Kada i gdje ste se prvi put susreli s kazalištem?
– U srednjoj školi sam prvi put ušao u splitski HNK i bilo je kao da sam ušao u neku bajku... Nakon toga ništa više nije bilo isto. Znao sam da hoću baš to... Prva uloga mi je bila na Dubrovačkim ljetnim igrama u predstavi “Kako bratja prodaše Jozefa” kod našeg profesora Jupe. Cijela naša godina je glumila: Mešin, Siniša, Čubac... A prvu predstavu u Zagrebu radio sam s oskarovcem Jiříjem Menzelom, Perom Kvrgićem, Almom Pricom, Anom Karić... Pravi bingo...
Kakav je bio vaš dolazak iz Splita na Akademiju u Zagreb?
– Kao i svakog studenta. Preko Perkovića i Knina... Ništa drugačiji. Zabavljali smo se po cijele dane na Akademiji jer nismo imali vremena ni za što drugo... i malo igrali nogomet. Bio sam buntovnik dok nisam upoznao vragolana Gorana Navojca, utjecali smo jedan na drugoga. Zagreb više nije bio isti.
Koji vam je najvažniji trenutak bivše 2013. i što si želite u 2014. godini?
– Ima puno tih važnih trenutaka. Kći Leona je tu na prvom mjestu. A u 2014. želim puno lipih stvari, samo ne tiče se to novina i sličnog...
Kao omiljenog hrvatskog neženju moram vas pitati jeste li zaljubljeni?
– Jesam. Jako! Volim Hrvatsku!
Kakva žena vam može zaokupiti um i dušu?
– Hrvatica, s velikim stopalima i dlakavim nogama. Ali mora biti zgodna. Trpka, nujna i vitka.
Koja je najromantičnija gesta kojom ste pokušali impresionirati ženu?
– Napisao sam joj lijepu pjesmu i izrecitirao je pred prepunim Lisinskim! Ali nije skužila sve to! Je.. ga! A i morala je slušati mamu!
Na konju ću projahati Hrvatsku
U showu “Ples sa zvijezdama” 2009. ste sudjelovali s partnericom Marijom Šantek. Kada ste zadnji put iskoristili stečeno plesačko znanje?
– Isuse, kad je to bilo! To mi je bio najljepši period u..., da ne pretjerujem... Sve je bilo novo, lijepo, božanstvena partnerica, moja Mare... obožavao sam je kao i onaj ulazak u kazalište prvi put. Bajka... Odlična produkcija...Dao sam maksimum... Ali nakon showa nisam više nikada zaplesao. A i što će mi to! Kad bajke završe, ljudi se moraju vratiti u stvarnost.
Jeste li ikada kao većina glumaca pokušali napisati neki scenarij ili prihvatiti se režije?
– Nemam tih ambicija, ali kad tu i tamo pogledam radnju i zaplete ovih naših sapunica, dođe mi da se uhvatim pera.
Nosite li na premijere nešto za sreću i vjerujete li u horoskope?
– Donedavno sam za sreću nosio pribor za jelo za 12 osoba, a sad samo set malih lonaca za kuhanje i čuperak kose Jelene Rozge. U horoskope još ne vjerujem.
Izveli ste bungee jumping sa šibenskog mosta. Krije li se to u vama adrenalinski frik?
– Skočio sam sve skupa šest puta, i to je poseban osjećaj. Kao da te priključe na akumulator ili kao da plešeš rumbu cijelo popodne. Jedrim, planinarim... Ima toga.Planiram skočiti padobranom kao Žarko Potočnjak i s Ivom Gregurevićem na konju projahati cijelu Hrvatsku. To smo davno planirali, ali što bi rekao Arsen Dedić: “Vrijeme, gdje je vrijeme, tko je ukrao vrijeme...”
Vaši prijatelji Goran Višnjić i Goran Navojec grade uspješne karijere u inozemstvu. Znači li to da je važno zvati se Goran pa za Vedrana nema mjesta u inozemstvu ili vas odlazak ne zanima?
– I Navojec i Višnjić bolji su glumci od mene, a i zgodniji su, a o Zrinki Cvitešić da i ne govorim (uskoro je idem gledati u London), tako da je logičan njihov internacionalni uspjeh. Ponos je biti njihov prijatelj. Ja ostajem čuvati ognjište i hraniti stoku, orati njivu i skupljati ljetinu... Osim toga, teško da bih mogao živjeti negdje osim u Hrvatskoj, i to bez zezancije. Tu mi je sve.
Srezao bih plaće političarima
Da dobijete političku vlast na jedan dan, čime biste se pozabavili, što se u zemlji hitno mora promijeniti?
– Fantastična je količina demagogije i prodavanja muda pod bubrege od ovih naših “kolega glumaca” u Saboru i Vladi. Samo bih im plaće spustio na prosječnu plaću prosječnog Hrvata, pa da par mjeseci pokušaju živjeti od toga. Njima je najgore kad im uzmeš novac. Vidite kako ga čuvaju. Svima režu i uzimaju osim sebi. Besramno!
Radite li na nekoj novoj predstavi?
– Da, radi se o tekstu mladog francuskog pisca Floriana Zellera “Istina”. Predstavu radim u svojoj produkciji i u koprodukciji s HNK Zadar. Režira je Danko Ljuština, glazbu radi Miroslav Škoro, a glume Mila Elegović, Hana Hegedušić, Žana Bumber, Damir Poljičak i ja. Premijera je 28. ožujka.
To se kod nas događa sve češće, pitati Vladu što je poduzela da do toga ne dolazi, gdje je savjest rukovodilaca ?