Tridesetog travnja Washington je bio svjedok nevjerojatnog pokušaja Trumpove administracije da s vlasti svrgne autoritarnog predsjednika Nicolasa Madura. Čini se da je lider opozicije Juan Guaidó uz pomoć SAD-a osigurao potporu ključnih režimskih insajdera – uključujući i ministra obrane – kako bi se Madura stavilo na avion te poslalo u egzil na Kubu, u zamjenu za imunitet za bivše Madurove ljude pod novom vlašću.
Ključna uloga Kube
Usprkos frenetičnom tvitanju predsjednika Trumpa i drugih službenika tijekom dana i u znak potpore pobuni, vojska je ostala odana Maduru i pokušaj državnog udara potpuno je propao. Državni tajnik Mike Pompeo kasnije se ljutito obratio Rusiji jer je “zaustavila Madurov odlazak”, iako je velika vjerojatnost da je Kuba, koja je ekstenzivno vojno i obavještajno prisutna u Venezueli, igrala ključnu ulogu u raspadu sustava.
VIDEO Sukob prosvjednika i sigurnosnih snaga u Caracasu:
Washington je na fijasko reagirao tako da je počeo vitlati nizom ideja o američkoj vojnoj intervenciji kako bi se izbacilo Madura. Krizni su sastanci održavani u Pentagonu gdje je razmatrana vojna opcija. U navodnom telefonskom razgovoru, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov mračno je upozorio Pompea da agresivni potezi SAD-a mogu “rezultirati najtežim posljedicama”.
Rusija sada u Venezueli ima oko 100 vojnika, kojima zapovijeda jedan od najiskusnijih generala, a Madura je opskrbila i sofisticiranim oružjem koje bi moglo zakomplicirati američku vojnu intervenciju. Što znači da venezuelska kriza u sebi nosi potencijal za širi sukob.
Iako je Maduro iz posljednje krize izišao relativno neoštećen, on i njegov prethodnik Hugo Chavez “zaslužni” su za pretvaranje relativno prosperitetne države s najvećim zalihama nafte na svijetu u ekonomsku katastrofu. Njihova je ekonomija pola od onoga što je bila prije pet godina te će se tijekom 2019. smanjiti za još 25 do 30 posto. Sve je više siromašnih i gladnih, nedostaje hrane, vode i lijekova. Opskrba strujom je na rubu raspada. Hiperinflacija se približava razini kakvu je imala Weimarska Republika dvadesetih godina prošlog stoljeća. Rezultat je toga da je tri milijuna građana Venezuele (jedna desetina populacije) pobjeglo preko granice, u Kolumbiju, a tisuće odlaze svaki dan kako god znaju i umiju.
Situacija je to koju ni jedna američka administracija ne može ignorirati. Rizik da Venezuela nastavi implodirati značio bi destabilizaciju diljem regije. Upravo zato više od 50 zemalja, među kojima i većina država Latinske Amerike i Europe, priznaje Guaidoa kao predsjednika te podržavaju diplomatski trud da se brzo i efikasno prenese vlast.
Za predsjednika Trumpa je, pak, nešto drugo u pitanju. Za njega je Venezuela usko vezana uz njegov ponovni izbor. Posebno je fokusiran na “bojišnicu” savezne države Floride te beskrajno važnih njezinih 29 elektorskih glasova. Trump se nada da će svrgavanje Madura biti presudno važno da pridobije glasove Kubanaca i drugih Latinoamerikanaca na Floridi. Kada su izbori “na ušicu igle” takve bi stvari mogle biti odlučujuće 2020. godine.
Međutim, Trump je neodlučan kada je riječ o riskantnoj vojnoj invaziji na Venezuelu kako bi svrgnuo Madura. Bio je jako kritičan prema ratu u Iraku i zna da bi okupiranje Venezuele moglo biti itekako problematično. No, jasno je da ono što se dogodilo, tj. nije dogodilo, 30. travnja ima američki potpis. Trump želi preuzeti slavu za mogući uspjeh u Venezueli, no takvim pristupom riskirao bi kompromitiranje Guaidoa u očima građana Venezuele i kredibilitet nasljedničke vlade. Bilo bi bolje pustiti Madura da “padne sam od sebe”, iako će to uz rastuću humanitarnu katastrofu biti sve teže.
Šahovska ploča svijeta
Najintrigantnija je, zasigurno, uloga Rusije u Venezueli, te ono što Putin time želi dobiti. U najmanju ruku želi zaštititi golemo rusko ulaganje od 20 milijardi dolara u tamošnji naftni sektor. Ne želi izgubiti državu-klijenta ni vidjeti da je SAD taj koji mijenja pravila – to ga ispunjava gnjevom i strahom. Konačno, krizu vjerojatno vidi kao vrstu distrakcije od problema koji muče SAD, a koji imaju veze s Rusijom. Možda se nada vidjeti i američku vojsku u nevolji u Venezueli.
Sve to dodatno potiče moje sumnje da Putin igra suptilnu igru te da je njegovo oko na geopolitičkoj slici, a ne na Venezueli kao takvoj. Putin će svoj utjecaj ondje iskoristiti kao prednost i utjecaj negdje drugdje na šahovskoj ploči svijeta. To je dodatno naglašeno neobičnim telefonskim pozivom između Putina i Trumpa 3. svibnja. Nakon toga je Trump “podmetnuo nogu” Pompeu rekavši da je uvjeren kako se Rusija ne želi upletati u poslove Venezuele te da obje strane dijele iste humanitarne ciljeve. Pretpostavljam da je Putin vjerojatno naveo već mnogo puta od strane savjetnika američkog predsjednika Johna Boltona ponovljene uzuse Monroe doktrine iz 1823. prema kojoj se SAD protivi intervenciji vanjskih sila na “zapadnoj hemisferi”. Putin je lako Trumpu mogao sugerirati da je fer da nitko nikome ne radi probleme u susjedstvu. Možda je čak ponudio pomoć u rješavanju Trumpova problema s Venezuelom, uslugu koju će naplatiti nečim što će mu biti mnogo važnije i bliže.
uzrok krize u Venezueli je američki pritisak i sankcije, ali autor piše po zadatku buzina