I opet se pokazalo ispravnim ono što je u Hrvatskoj zadnjih godina uzaludno dokazivala marginalizirana manjina ekonomista, da se zaduženost države ne može sniziti smanjivanjem iznosa javnoga duga, nego samo rastom bruto domaćeg proizvoda – BDP-a. I tehnički premijer Tihomir Orešković namjeravao je prouzročiti ekonomsku katastrofu otplaćujući dio državnog duga prodajom državne imovine, ali srećom nije stigao.
Jer, zaduženost nije iznos ili visina duga, nego omjer duga prema BDP-u, dakle, razlomak, a vrijednost razlomka može se smanjiti tako da se smanji brojnik (iznos duga) ili da se poveća nazivnik (BDP). A ako se smanji brojnik (nominalna vrijednost javnoga duga), to znači da se u krizi, kada se svi ionako razdužuju i dezinvestiraju, dodatno izvlači novac iz ekonomije i usporava ekonomska aktivnost, što znači da se smanjuje i BDP. A tada zaduženost ostaje ista ili se povećava.
Preostaje druga mogućnost: smanjiti vrijednost razlomka (zaduženosti države) tako da se poveća nazivnik, odnosno BDP, a to se radi tako da se pokrene rast ekonomije, poveća zaposlenost, povećaju investicije, proizvodnja i izvoz. Dakako, to je teža zadaća i to je rješenje kontraintuitivno, kao i dokazivati da se Zemlja kreće oko Sunca, kad je svima očigledno da je obrnuto. Ako smo prezaduženi, zar nije logično smanjiti dug?
Ne, nije. Konačno je to morala priznati i hrvatska “mainstream” ekonomija: “Ukupni se dug opće države u prva tri mjeseca u apsolutnom iznosu smanjio zbog aprecijacije tečaja kune u odnosu na euro, a padu relativnog pokazatelja zaduženosti pridonio je i rast BDP-a”, čitamo u zadnjem Biltenu Hrvatske narodne banke.
Nakon opasne zablude da se zaduženost može sniziti smanjivanjem iznosa duga, velike nade za ubrzavanje ekonomskog oporavka Hrvatske polažu se u “fleksibilizaciju” zapošljavanja, zapravo olakšavanje poslodavcima da otpuštaju zaposlenike. Hrvatsku će izvući, misli se, a podupire to i njemački Ifo institut, ako poslodavci budu mogli “zapošljavati” radnike i na kraći određeni rok, i na pola radnog vremena, i dijeliti im otkaze i bez otkaznog roka, otpremnine i drugih “beneficija”. Tada će poslodavci rado zaposliti i one koje inače ne bi zaposlili, a ekonomija će procvasti.
To je jednako mantri viktorijanske ekonomije da zemlje ne uspijevaju izaći iz recesija i depresija jer radnici ne pristaju na niže nadnice. Bila je potrebna kejnzijanska revolucija u ekonomiji da se shvati da problem recesije nije to što radnici ne pristaju na niže plaće, nego što je financijska panika dovela do sloma agregatne potražnje za proizvodima i uslugama koje ti poslodavci nude kupcima. I da rješenje za krizu nije u smanjivanju plaća, nego u makroekonomskim politikama koje će povećati potražnju. A ako za njihove proizvode i usluge bude kupaca, poslodavci će trebati dobre radnike i rado će im dati i dobru plaću i sve moguće “beneficije” samo da ih zadrže.
Obrat, nažalost, ne vrijedi: “fleksibilizirani” radnici ni na koji način neće pomoći poslodavcima da više prodaju i više zarade.
>> Addiko banka podigla procjenu rasta hrvatskog BDP-a na 2 posto
