"Jesi vidio one koji su izašli iz tih brutalnih zatvora?", stigla je poruka preko WhatsAppa u nedjelju navečer od jednog sirijskog izbjeglice situiranog u Hrvatskoj. "Neki su jako lošem stanju, a dio je izgubio i pamćenje od ekstenzivnog mučenja, do točke da više ne znaju ni svoje ime."
"Uživali su u mučenju i ubijanju zarobljenika - to je najgora stvar koja se događala u tim zatvorima. Zatim su ih spaljivali ili bacali u masovne grobnice", nastavio je Sirijac pritom slaveći pad zloglasnog diktatora u zemlji iz koje je pet godina bježao do Europe, trpeći razne nedaće i na tom dugom putovanju. No i te batine bile su bolja sudbina od onog što se događalo u Siriji.
Pričao je naravno o zloglasnim zatvorima Bashara al-Assada, ustanovama u kojima su ljudi samo nestajali, najboljim primjerima strašnog zla koje je upravljalo Sirijom. Baš zato, Sirijci su prvo krenuli prema ružnim betonskim zgradama. Bjesomučna gomila bila je u potrazi, za voljenima, za nedužnima, za živima i za mrtvima.
Jedan od najzloglasnijih zatvora bio je Saydnaya, sinonim mučenja, ubijanja i zatvaranja ljudi bez razloga. Mjesto poznato kao "klaonica" palo je nedjelju zajedno s al-Assadom. Kilometarske kolone ljudi, koji su ostavljali svoje automobile kako bi posljednju dionicu, ispunjenu prometom, prošli pješke, zaobišli bodljikavu žicu i ušli u zgradu iz koje rijetko tko izađe.
"Crne rupe" u kojima su ljudi nestajali, otvorile su se 1970-ih, a gutale su svakog koga je režim smatrao neprijateljem. Od 2011. do 2015. u "klaonici" je obješeno oko 13.000 ljudi, prenosi Amnesty International. Nakon bijega al-Assada u njemu prijateljsku Rusiju, pojavile su se snimke ljudi kako izlaze iz njegovih zatvora.
Mnogi su odlučili iskoristiti situaciju i pokušati pronaći svoje voljene, davno izgubljene, u tim zatvorima. Do ponedjeljka zatvori su bili prepuni ljudi u potrazi. Postojale su glasine da još ima zatočenih u "crvenim dijelovima", podzemnim prostorijama strašnih ustanova.
"Allahu Akbar" i pucnjevi čuli su se ispred zatvora kad je na mjesto događaja stigla ekipa CNN-a. “Crveni dio zatvora, danima pokušavaju doći do njega”, rekla je za CNN Maysoon Labut. “Nema kisika jer je ventilacija nestala i na kraju bi svi mogli umrijeti. Allaha radi, pomozi im.” Labut je stigla iz grada Daraa, epicentra proturežimskih pobunjenika iz kojeg je sve krenulo u početku Arapskog proljeća. Iskusila je punu snagu brutalnosti građanskog rata koji je bjesnio 13 godina, a sada je u potrazi za svoja tri brata i zetom.
U ponedjeljak se pročula glasina koja je potakla ljude da se zapute na mjesto gdje nitko nikad nije htio ići - da u Saydnayi postoji labirint neotkrivenih ćelija. Postoji li stvarno to područje još se ne zna, ali postoji strah da izgubljeni tamo nikad neće biti pronađeni.
Volonterska organizacija Sirijska civilna obrana, poznata i kao "Bijele kacige", poslala je svoje posebne timove tamo kako bi pomogli u bušenju betona i iskopavanju zatvora i "tajnih dijelova". Kasnije su rekli da nisu pronašli "nikakve dokaze o neotkrivenim tajnim ćelijama ili podrumima" ili bilo kakvim "neotvorenim ili skrivenim područjima unutar objekta". Nakon toga su rekli da je potraga za mogućim zatvorenicima već završila te pozvali ljude na društvenim mrežama da izbjegavaju širenje dezinformacija.
Udruga zatočenika i nestalih u zatvoru Seydnaya (ADMSP) priopćila je da su svi zatvorenici oslobođeni do nedjelje u podne te da su tvrdnje o zatvorenicima zarobljenima pod zemljom "neutemeljene" i "netočne".
Mounir Al-Fakir, bivši zatočenik Saydnaye i osnivaš ADMSP-a rekao je da objekt sadrži jednu podzemnu razinu ćelija, ali da ne vjeruje da postoje skriveni slojevi ispod toga. Prema njegovim procjenama oslobođeno je oko 3.000 zatočenika nakon pada Damaska.
No, u tih 3000 oslobođenih još uvijek nema nečijih voljenih. U Saydnayu su hrlile obitelji kako bi prekopavale gomile dokumenata nadajući se da će saznati bar nešto o onima koje traže. Jedna žena podigla je fotografiju svog brata, snimljenu prije 12 godina, za kojeg danas ne zna gdje je. Kaže da bi sada imao 42 godine. “Ima dvije djevojčice i sina kojeg nikad nije upoznao. Samo želimo biti sigurni je li mrtav ili živ. Bog zna”, rekla je.
Ima i onih koji su se ponovno ujedinili sa svojim obiteljima. Suheil Hamawi (61), jedan je zatvorenika koji je više od trideset godina u pritvoru, a u ponedjeljak se konačno vratio u svoje libanonsko selo Chekka, svojoj davnoj kući. "To je vrlo lijep osjećaj, uistinu prekrasan osjećaj", rekao je Hamawi novinskoj agenciji AFP. “Otkrio sam da je ljubav još uvijek tu, a obitelj još uvijek ovdje."
No, nakon povratka shvatio je što se sve promijenilo u tridesetak godina, što je sve propustio. “Imam unuke, ali nikad nisam osjetio svoje godine dok me kći moga sina nije nazvala 'djed'”, rekao je Hamawi. “Tada sam shvatio da sam izgubio tako dugo vrijeme.”
GALERIJA Naoružani pobunjenici u vojnim vozilima marširaju Damaskom: Pogledajte grad nakon pada Assadova režima
Ne treba nas Saydnaya čuditi i Bastilja je bila skoro prazna, kada su je napali.