Od 13. srpnja do 29. listopada u velikoj dvorani Hrvatskog povijesnog muzeja u Zagrebu bit će postavljena izložba Tko to tamo snima? Iako daje stanoviti nagovještaj, ime ne otkriva gotovo ništa o karakteru izložbe.
A to je fotografija Drugoga svjetskog rata i poraća, radovi 29 fotografa tog razdoblja koji su radili za dvije jake propagandne službe koje djeluju u jeku rata, jedna u NDH i druga na oslobođenom teritoriju.
Prizori života na obje strane
No, autorica izložbe Rhea Ivanuš nije stavila naglasak na prizore ratnih sukoba, već na prizore života koji se odvijao s jedne i s druge strane.
– Cijeli život radim u muzejskoj zbirci fotografija i negativa koji su ponegdje ostali uredno sačuvani s imenom novinara na omotnicama, no u dosta slučajeva ne. Primjerice, knjiga snimanja koju je vodila Svjetlopisna služba kao i kasnije Odgojni odjel MINORS-a NDH nije sačuvana. Ipak, arhiva je prilično uredno vođena jer su i uvjeti za rad bili daleko kvalitetniji od onih u partizanima. Tamo su fotografi mahom bili Židovi koji su u partizane dolazili s opremom iz svojih nekadašnjih fotografskih radnji.
Ono što fotografi nisu sami prepoznali kao djelo svojih kolega u dosta smo slučajeva jednostavno nastojali prepoznati fotografiju koja bi odgovarala opusu nekog od fotografa zastupljenih u arhivi – govori nam Rhea Ivanuš dodajući da je vidljivo što je bio cilj, dokumentirati ratno okruženje po nalogu naručitelja.
– Riječ je o svojevrsnom hommageu svima koji su umjesto okidačem na pušci okidali otponcem objektiva – kaže kustosica Ivanuš. Dakle, lista imena fotografa, profesionalaca i amatera, čija ratna i poratna djela izložba prikazuje, impresivna je.
Tu su Stanko Aleksić, Stjepan Puba Cerjan, Franjo Cvrtila, Tošo Dabac, Pero Dragila, Hugo Fisher Ribarić, Ljubomir Garbin, Živko Gatin, Mladen Grčević, Ljudevit Griesbach, Mladen Iveković, Elvira Kohn, Mahmud Konjhodžić, Antonija Kulčar / Foto Tonka, Stevo Mahobej, Savo Marković Štedimlija, Herman Mates / Mattes, Mario Medeot, Franjo Mosinger, Milan Pavić, Dragutin Rajterić, Ante Roca, Jure Ruljančić, Vilim Schwarz, Georgij / Žorž Skrygin, Ivan Softa / Sopta, Edmund Stöger, Vincenzo (Vice) Stojan i Marijan Szabo.
U bogato opremljenom vodiču izložbe pronaći ćemo biografiju svakog od fotografa. Tako za Milana Pavića, primjerice, piše da je “zbog suradnje s partizanima i ilegalcima bio privođen i zatvaran od tadašnjih ustaških vlasti”... a “upečatljivi su njegovi skriveni snimci zagrebačkog Trga bana Jelačića iz hotela Dubrovnik početkom svibnja 1945. pri povlačenju pripadnika vojske Nezavisne Države Hrvatske i civila prema zapadu te ulaska partizanskih jedinica”.
A onda je tu i Ivan Softa koji “s ustaškim postrojbama, a posebno jedinicama Crne legije, boravi u Bosni i Hercegovini te objavljuje za dnevne novine Spremnost i Hrvatski narod. Snima fotoaparatom Leica od Sarajeva do Mostara. U povlačenju prema Austriji nestao je potkraj rata, najvjerojatnije u bleiburškoj tragediji. U ljeto 1945. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Federalne Države Hrvatske proglasila ga je krivim za ratni zločin u odsutnosti”.
Rad u propagandnim službama
Edmund Stoger bio je fotograf čije su “najpoznatije fotografije koncentracijskog logora u Jasenovcu koje su predstavljene na izložbi Pozitivni rad logora otvorenoj na zagrebačkom zboru u rujnu 1942. S obzirom na to da su snimljene u propagandne svrhe, na snimkama nema gotovo ništa od logoraških strahota ili sudbine zatočenih. Dio tog fotografskog materijala koristio se u prvom poslijeratnom filmu Jasenovac iz 1945.”
Već kada pročitamo ove kratke zapise o svakom od zastupljenih fotografa, možemo pretpostaviti da je riječ i o šokantnim prizorima. Dodatna je vrijednost što je velik dio ovog opusa gotovo nepoznat široj javnosti te će u svakom slučaju predstavljati vrijedan izvor budućim istraživačima tog dijela naše povijesti. Fotografije Ivana Gorana Kovačića, gradova poput Lepoglave i Zadra nakon savezničkog bombardiranja, ulazak partizana u Zagreb, ali i ceremonije vraćanja Višeslavove krstionice iz Italije u Hrvatsku 1942. od vlasti NDH vrijedni su spomenici povijesti. Dobro je da se u formiranju izložbe nije ulazilo u povijesne rasprave, već se kroz opus nastojalo pokazati kako je izgledao život dalje od rova.
Ipak, ne zaboravimo još jednom podvući da su svi ovi fotografi radili u propagandnim službama pa su tako uvršteni i prizori zarobljenih Nijemaca koje su strijeljali partizani ili ulazak Crne legije u neko mjesto kojim su upravljali partizani. Spomenuti prizori Jasenovca pogotovo su indikativni jer su u službi prikaza zloglasnog koncentracijskog logora kao običnog zatvora, a ne kao mjesta patnje. Ne treba posebno podsjećati da je Drugi svjetski rat bio period neviđenog stradanja civila pa su prizori izbjeglica posebno upečatljivi, gotovo nadnaravno životni te su zapravo i vrhunac ove doista vrijedne izložbe.
Nabijem na onu stvar sve novinare koji nas hebu sa drugim svjetskim ratom.. Hrvatska je nastala u domovinskom ratu i točka.