U Francuskoj ih zovu “ljevica s kavijarom”, a u Italiji ili “komunisti s Rolexom” ili “radikal chic”, dakle na sličan način želi se istaknuti postojanje tzv. intelektualne ljevice koja glumi brigu o slabijima, ali za sebe bira ekskluzivna jela, odijela, satove, obuću, odnosno onaj način života koji su spočitavali buržoaziji. Na ljetovanja odlaze na jedrenjacima ili s prijateljima u vile na Azurnoj obali (francuski ljevičari) ili u ljetovališta za koja kažu da su “in” (talijanski ljevičari).
Na francuskoj ljevici bilo je intelektualaca pedofila koji su pisali knjige o svojim iskustvima. Poznati francuski pisac ruskog podrijetla Gabriel Matzneff (83) pisao je u svojim knjigama o svojoj sklonosti prema seksualnim odnosima s djevojčicama i dječacima i nitko ga nije pitao o tim zločinima. Sve je izašlo na vidjelo 2. siječnja 2020. kada je Vanessa Springora (47) napisala knjigu “Konsenzus” (Le Consentement) o svojim seksualnim odnosima s Matzneffom kada je on imao 50, a ona 14 godina.
U takvoj situaciji truleži na francuskoj ljevici sada je izbio i slučaj “islamoljevičarenja” (islamo-gauchisme), kovanica koju je prvi put upotrijebio 2002. francuski sociolog i pisac Pierre-André Taguieff u knjizi “Nova judeofobija” (The New Judeophobia). Opisao je vezu između skupine francuskih ljevičara i članova muslimanske zajednice u Francuskoj koji čine do deset posto stanovništva. Taguieff govori o propalestinskim prosvjedima koji su održani 2000. godine u Parizu, kada su se neoljevičari (trockisti, anarhisti i antiglobalisti) svrstali uz islamiste (Hezbollah ili Hamas) koji žele eliminirati Izrael. “Rasizam, laži, nasilja”, pisalo je na jednom transparentu tijekom tih prosvjeda.
Protiv separatističkog islama
Sada se dio “ljevice s kavijarom” ponovno istaknuo kao proislamisti, a što je osudila francuska vlada na čelu s predsjednikom Republike Emmanuelom Macronom. Sljedeće godine se u Francuskoj trebaju održati predsjednički izbori i Macron je počeo koristiti sve za predizbornu kampanju. Prošle godine započeo je rat protiv “separatističkog islama” u Francuskoj nakon džihadističkog napada na jednog profesora, a donji dom francuskog parlamenta prije nekoliko dana usvojio je nacrt zakona protiv islamizma. Njime se želi sučeliti s terorističkim napadima, ali i osobama koje opravdavaju takve napade. U listopadu prošle godine Macron je kazao kako mnogi francuski građani arapskog ili afričkog podrijetla vide te napade i svoj identitet kroz postkolonijalizam ili antikolonijalizam koji trebaju podržavati.
Prije tjedan dana francuska ministarica obrazovanja Frédérique Vidal dodala je ulje na vatru kazavši kako će provesti istragu o “islamoljevičarenju” na sveučilištima. Islamizam ljevice postaje naše društvo, a sveučilišta na to nisu imuna, kazala je Vidal te naglasila kako neki ljevičari gledaju na sve kroz prizmu njihove želje da podijele i razbiju neprijatelja. Nakon tih riječi oko 600 sveučilišnih profesora zatražilo je Vidalovu ostavku kako bi obranili svoju profesiju. Naime, organizacija koja predstavlja dekane francuskih sveučilišta obznanila je kako “islamizam ljevice ne predstavlja pravi koncept, već pseudopojam bez znanstvenih temelja”. Centar za nacionalno istraživanje, koji je Vidal angažirao za vođenje istrage, osudio je svaki pokušaj delegitimiranja raznih polja istraživanja kao što je postkolonijalni studij ili studij o istraživanju rasa.
List Le Monde kritizirao je Frédérique Vidal a u vrijeme pandemije virusa COVID-19 izvlači slučaj “islamoljevičarenja” pa je i Macron zauzeo distancu od sučeljavanja premda je, vjerojatno, mislio kako bi mu mogla koristiti u predizbornoj kampanji.
No, ta gotovo ezoterična borba o društvenim znanostima koja je posljednjih dana i na prvim stranicama francuskih listova naznačuje dublji i širi kulturološki rat koji već godinama postoji u Francuskoj, ali je u posljednjih godinu dana izbio i u prosvjedima protiv policije, kontroverzne poglede na feminizam i žestoke rasprave oko islama i islamizma.
I u drugim dijelovima svijeta neliberalne vlade (Mađarska, Turska itd.) napadaju i cenzuriraju neke akademske ustanove, ali se čini da je “islamoljevičarenje” tipično za Francusku. Ima i onih koji su usporedili “islamoljevičarenje” s “judeoboljševizmom” koji je postojao prije jednog stoljeća i definirao je židovske zajednice u Europi kao petu kolonu. Sociologinja Sarah Mazouz izjavila je kako je “islamoljevičarenje” htjelo delegitimirati novi način razmišljanja o rasi, spolu i druge teme kako o tome uopće ne bi došlo do rasprave.
Zapravo se izraz “islamoljevičarenje” upotrebljava za povezivanje islama s političkom ljevicom, ali nije jasno želi li se govoriti o religiji ili ekstremnom islamizmu. Često biva upotrijebljen za osuđivanje osoba s ljevice da su slijepe pred islamskim ekstremizmom i da su previše zabrinute za rasizam i identitet. U engleskom se upotrebljava izraz “woke” kojim desnica više naznačuje širu lepezu pitanja kojima se osuđuje ljevica, dok je u Francuskoj vezaniji za islam.
Po mišljenju Taguieffa, islamska ljevica utemeljila je programski savez kako bi oslabila zajedničke neprijatelje, ali je on nedavno za list Libération napisao kako se izraz koji je opisao u knjizi jako proširio, odnosno upotrijebljen je da se napadne razne skupine ljevice. Dodao je i da on nije odgovoran što je izraz polučio uspjeh. Upotrijebila ga je i Marine Le Pen, čelnica stranke Nacionalno okupljanje protiv ljevice. Konzervativni pisac Éric Zemmour, koji je i protiv imigranata upotrijebio je izraz “islamoljevičarenje” za napad na ljevicu, ali ga je upotrijebila i novinarka krajnje ljevice Caroline Fourest koja se kritički osvrće na islam kazavši kako termin opisuje one koji se uime političkog identiteta i amerikanizirane vizije identiteta bore protiv feminizma i sekularizma.
Francuski ministar Jean-Michel Blanquer upozorio je kako islamizam ljevice sije kaos u akademskom francuskom svijetu, ministar unutarnjih poslova Gérald Darmanin optužio je stranku ekstremne ljevice La France Insoumise da daje opijum narodu i da “islamoljevičarenje” uništava Francusku Republiku. Već to govori do koje se razine rasprave došlo u Francuskoj o pojavi koja nije od jučer, jer je poznato da je i u prošlom stoljeću ljevica bila uz Palestince, a protiv Izraela. No i ti legitimni zahtjevi za omogućavanjem Palestincima da imaju svoju državu išlo je i dalje, pretvaralo se u proislamizam. U Francuskoj, u odnosu na druge države gdje su postojali propalestinski pokreti, to je bilo još izraženije budući da u toj državi živi i veliki broj muslimanskih građana za koje posebno stranke ljevice drže da su marginalizirani. Pokreti protiv rasizma kao što je Black Lives Matter, koji su se pojavili prošle godine, odjeknuli su u Francuskoj i probudili “islamoljevičarenje” koje je uzdrmalo francusko društvo upravo godinu dana prije predsjedničkih izbora.
Sada su i mladi Francuzi postali eksplicitniji glede problema rasizma i kolonijalnog nasljeđa Francuske koja je imala kolonije u Africi i na Bliskom istoku. Moglo bi se kazati kako su mladi i tijekom prosvjeda 1968. bili po idejama na ljevici, kao i propalestinci, ali sada je sve postalo mnogo dublje i kompliciranije. Od tada do danas situacija se na periferiji gradova, posebno Pariza, odnosno u predgrađima, pogoršala, sada je postala već neizdrživom. Predgrađa su za one koji ne stanuju u njima postala područja u koja se ne zalazi, ono što je sedamdesetih godina u New Yorku bio Harlem gdje su živjeli samo Afroamerikanci i bijelci nisu imali pristupa.
U predgrađima francuskih gradova žive uglavnom muslimani, francuski građani arapskog podrijetla koji su dobivali državljanstvo ako su došli iz Alžira, bivše francuske kolonije. Ostali su izolirani, tako da sada i druga ili treća generacija tih francuskih građana živi ne samo u siromaštvu već i u mržnji prema Francuzima, bogatim Parižanima. A te bogate Parižane ne voli ni intelektualna ljevica koja ipak voli luksuz i kavijar te se “ujedinjuje” u prosvjedima s islamistima. Ono što još više potpaljuje rasprave činjenica je da intelektualna francuska ljevica smatra kako je biti uz islam politički korektno. Ne razdvaja religiju, odnosno islam, od stvarne situacije u kojoj se nalaze stanovnici predgrađa, bez zaposlenja i dostojanstvenog života. Istina, francusko je društvo dosta zatvoreno i s malo rasizma u sebi pa možda nije omogućilo integraciju novopridošlih francuskih građana arapskog podrijetla, ali mnogi islamski žitelji nisu se ni htjeli integrirati.
No, vratimo se izrazu “islamoljevičarenje”, koji Pierre-André Taguieff ipak pripisuje trockističkom lideru Socijalističke radničke stranke Velike Britanije Chrisu Harmanu, koji je govorio o približavanju revolucionarnih marksističkih ambicija s islamom. No, Harman nije upotrebljavao termin “islam ljevice” premda je islam smatrao revolucionarnim.
– Ljevica je pogriješila što je islamske pokrete automatski smatrala reakcionarnim – napisao je Harman. – Oko nekih pitanja bit ćemo na istoj strani s islamistima – protiv imperijalizma i protiv države. To se dogodilo, primjerice, u mnogim zemljama tijekom Zaljevskog rata i tako bi trebalo biti u Francuskoj ili Velikoj Britaniji kada se treba boriti protiv rasizma. Tu i tada su islamisti opcija, naše pravilo ponašanja treba biti: s islamistima pokoji put, s državom nikada – napisao je Harman.
Da “islamoljevičarenje” nije prisutno samo na francuskim sveučilištima već i britanskima, napisao je francuski filozof Bernard Henri-Lévy u francuskom tjedniku Le Point gdje upozorava na ideologiju koja ujedinjuje krajnju ljevicu, islamski radikalizam, antisemitizam i na taj način otklanja antitotalitarističe i progresivističke tendencije u prilog retrogradnih, mračnih i antifeminističkih tendencija.
Ta “islamoljevičarska” struja koja ima svoju društvenu realnost, a ne znanstvenu, gdje su nostalgičari radikalizma bratovali s Tariqom Ramadanom, švicarskim islamskim intelektualcem i unukom utemeljitelja Islamske braće Hassanom al-Bannom, sudjelovao je i na prosvjedima na kojima se klicalo “smrt Židovima”. Ramadan je bio i optuživan za silovanja i procesuiran nakon optužbi više žena. Na prosvjedima kojima se podupirao Hamas u francuskim gradovima se priželjkivala smrt Židova, a u islamu se vidjelo religiju siromašnih, a od takvih promišljanja do totalitarističke ideologije malen je korak. Henri-Levy shvatio je opasnost od “islamoljevičarenja” koje je postajalo sve više islamističko i sve manje ljevičarsko. No, podupirao je i vojni napad na Libiju kako bi se svrgnulo Gaddafija, što je pokrenuo tadašnji francuski predsjednik Sarkozy, kao i oružani napad na Assadovu Siriju do kojeg nije došlo.
Zajednički neprijatelj
U svibnju 2012. britanski list The Independent objavio je tekst pod naslovom: “Francuski filozof Bernard Henri-Lévy poziva zapad na intervenciju u Siriji”. Komentirajući tekst, Henri-Levy kazao je kako je došao trenutak za intervenciju u Siriji, ali je poslije to opovrgnuo. Tko zna je li Henri-Levy znao, kada je pozivao na intervenciju u Libiji i Siriji, da je ideologija koju su širili islamisti skupine “islamoljevičara” bila zajednička onoj koju su podržavali džihadisti koji su bili protiv Assada a za Muslimansku braću, s kojima je tijekom tzv. Arapskog proljeća išao ruku pod ruku.
Temeljno je razjasniti izraz “islamoljevičarenje” koji, barem u teoriji, ujedinjuje islam s političkom ideologijom ljevice. Stvarnost je ipak složenija prije svega zbog dvosmisla koncepta. Islam se, naime, gleda samo kao religiju, ali on je i politika, dakle islamizam. Dakako, islamizam i dio ljevice ima “zajedničke neprijatelje”, pa prema tome i interese, ali pitanje je i koliko je islamska ideologija kompatibilna s onom ljevice. Dovoljno je pomisliti na islamski antifeminizam pa da se shvati koliko su dvije ideologije udaljene. Islam stavlja ženu pod mušku vladavinu, ona ima obvezu nositi pokrivala za kosu i lice. Neke islamske aktivistice tu obvezu žele prikazati kao znak slobode i emancipacije, ali na ljevici zasigurno tako ne misle. Nadalje, islamsko gledanje na homoseksualizam, na slobodu kulta, na slobodu da se bude ateist itd. teme su na koje ljevica gleda potpuno drukčije. Tu islamizam i ljevica neće nikada moći mirno suživjeti pa ni u interesu toga da imaju zajedničke neprijatelje. Dakle, “islamoljevičarenje” je uzaludno.
Islamoljevičarenje je u konačnici uzaludno, ali u međuvremenu čini ogromnu štetu. Islam NIJE religija mira i nikad neće biti. Ni fanatična ljevica isto nema veze s mirom. No zanimljivo je da vođe i jednih i drugih uživaju u bogatstvu ii sexualnim perverzijama.