Nakon tragedije koja se dogodila u petak razmišljam o dva grada. O Parizu i Alepu. Kao i svi drugi gradovi, i ta dva grada imaju toliko sličnosti, ali i toliko razlika. Prva je i najveća sličnost da u oba grada žive ljudska bića koja imaju iskonsku potrebu za sigurnošću, mirom, krovom nad glavom, zaposlenjem, uživanjem u životu i budućnošću.
Druga je sličnost da na užem području grada Pariza živi isti broj stanovnika kao i u Alepu. Treća je da su oba grada žrtve potpuno istog besmislenog i apsurdnog nasilja. No postoje i razlike – to nasilje u Parizu odnijelo je manje od 200 života, a u Alepu je u posljednje četiri godine nestalo više od 30 tisuća isto tako dragocjenih ljudskih života.
Razlika je i u tome što cijeli svijet već gotovo pet godina gleda kako u tome gradu i u ostatku Sirije svakoga dana život izgubi više od dvije stotine ljudi. Ne vojnika, nego civila koji su kao i njihova ljudska braća u Parizu voljeli u neke davne smiraje dana sjediti u restoranima, kavanama, čajanama i uživati u toliko važnim malim stvarima.
U trenucima dok ovo pišem zasvirala je sirena u počast žrtvama u Parizu pa mi se nametnulo i pitanje zašto te sirene ne sviraju svakoga dana, 365 dana godišnje za isto tako nevine žrtve koje svakoga dana ginu u Siriji? Možda postavljam retoričko pitanje, no ipak bih ponudila odgovor na njega, a to je da mi ipak imamo dvostruke kriterije koji bi nam se u konačnici mogli jako obiti o glavu zato jer je cijeli demokratski i slobodarski svijet gotovo pet godina propuštao na pravi način okončati pokolj na Bliskom istoku.
Progovorila bih i o strahu. Osjećaj straha neka je vrsta mehanizma za preživljavanje koji je ugrađen u same temelje svakog živog bića, pa i čovjeka. Dvije su moguće reakcije na strah – borba ili bijeg. Ljudi iz Sirije odavno su shvatili da je u njihovoj zemlji stanje u toj mjeri kaotično da borba zapravo ne dolazi u obzir. Oni su počeli bježati i taj bijeg vidljiv je svugdje oko nas na balkanskoj ruti, pa i u Hrvatskoj.
No sada opet idemo u Pariz. Nedjeljna je večer i ljudi na jednom od mjesta pogibije pale svijeće i polažu cvijeće. I odjednom se začuje pucanj! Svi koji su bili ondje reagirali su jako ljudski i sasvim prirodno – bijegom koji se u osnovi uopće ne razlikuje od bijega stotina tisuća Sirijaca i Iračana. I oni koji su trčali u Parizu i ovi drugi bježe zato što su potpuno svjesni da je taj isti i zajednički neprijatelj želi samo njihovu smrt.
Isti onaj rat koji bjesni po Siriji i Iraku počeo se polako preseljavati u Europu. Papa Franjo već je progovorio o mogućnosti nekog trećeg svjetskog rata.
Zbog njegova izuzetno dubokog osjećaja za ljudsko biće i za nevolje koje ga snalaze, njegove riječi trebalo bi shvatiti izuzetno ozbiljno, prvenstveno zbog toga što nas kalifat iz tjedna u tjedan podsjeća na to da je započeo jednu specifičnu vrstu rata. Srušeni ruski zrakoplov, teroristički napadi u Ankari i Libanonu, stravični pokolj u Parizu okrutna su upozorenja na ono što nas možda tek čeka.
Ako naši politički lideri ne shvate da jesu u ratu, ali da još uvijek mogu spriječiti najgore. No za to je potrebna odlučnost i hrabrost, a papa Franjo sigurno bi dodao i ljubav prema čovjeku, vjeru u pobjedu dobra i nadu da još nije prekasno.
>>Valovi krvi i suza Pariz mogu ljuljati, ali ne i potopiti. Nikad
>>Milanović: Zauvijek smo zajedno s Francuskom
