Sudeći prema brojnim biografijama, Franjo Josip se cijeli život najvećim dijelom doista ponašao u skladu s načelima što mu ih je uz pomoć odgojitelja u djetinjstvu nastojala usaditi stroga majka. Sve do posljednjeg dana života marljivo je i savjesno, pedantnošću savršenog činovnika, ispunjavao sve svoje brojne obveze. I zimi i ljeti ustajao je neobično rano, negdje između tri i četiri sata, što je, dakako, bila velika neugodnost za njegovu poslugu.
Već u pet sati stao bi za svoj specijalno konstruirani pisaći stol i satima rješavao spise što su u njegovu kancelariju hrpimice pristizali iz svih dijelova zemlje, koja je, kako s obzirom na svoju nacionalnu, odnosno društvenu, tako i s obzirom na svoju ustavnu strukturu, nesumnjivo bila najkompliciranija državna zajednica u tadašnjoj Europi. Osim toga, svakodnevno je održavao privatne, a dvaput tjedno i javne audijencije. Brojne i u pravilu vrlo zamorne protokolarne obveze i prilično učestale, dugotrajne javne ceremonije ne samo da nije izbjegavao, nego ih je krajnje strpljivo podnosio, zadržavajući pritom uvijek savršeno dostojanstveno držanje.
U njegovoj gotovo vojnički programiranoj svakodnevici bilo je vrlo malo vremena za osobna zadovoljstva. Kraći boravci u Opatiji, kamo su i neki drugi članovi carske obitelji povremeno znali dolaziti da bi uživali u suncu i plavetnilu Kvarnerskog zaljeva, povremeni izleti u planine s ponekim bliskim prijateljem i lov na raznovrsnu divljač bili su mu, osobito u mlađim danima, omiljena razonoda. Ljeta je u pravilu provodio u Bad Ischlu, ali ritam njegovih radnih obveza ostajao je uglavnom isti kao i u ostalom dijelu godine.
U kasnijim godinama, kada su izbivanja njegove supruge iz Beča postala sve češća i sve dulja, a napose nakon što je postao udovac, najradije se opuštao u društvu svoje odane, vedre i diskretne prijateljice, bečke glumice Katarine Schratt, koja se ljeti odmarala u vili na Lošinju. Za glazbu, u kojoj su mnogi Habsburgovci uživali i kojoj su bilo kao slušatelji bilo kao izvođači, odnosno kao skladatelji posvećivali velik dio svog vremena, Franjo Josip, začudo, nije imao nimalo smisla. Nije ga zanimala ni lijepa književnost, koja je u 19. stoljeću, uz ostalo i zbog svoje goleme društvene uloge, općenito izazivala veliki interes u intelektualnim krugovima. Osim suhoparnih izvještaja i nekih službenih glasila, napose vojnih, car, navodno, ništa drugo nije čitao.
Što se tiče osobnih prohtjeva, Franjo Josip bio je izrazito skroman. Negdje u osamdesetim godinama jedan od komornika kojem je povjereno da vodi brigu o njegovim osobnim potrebama, između ostaloga i o garderobi, prilikom preuzimanja dužnosti sa zaprepaštenjem je konstatirao da Njegovo Veličanstvo posjeduje zapravo samo dva novija građanska odijela i samo jednu svečanu odoru te da mu je rublje drugorazredne kvalitete i uz to u prilično lošem stanju!“
Tako je ukratko životopis austrijskoga cara i hrvatsko-ugarskog kralja Franje Josipa I. opisao hrvatski povjesničar Mario Strecha u „Kolu“ Matice hrvatske 2002. godine. Citiram ga zato jer se ovih dana, točnije 18. kolovoza, navršila okrugla obljetnica njegova rođenja, 1830. godine.
Zanimljivo je da je u hrvatskoj javnosti car danas uglavnom ostao u lijepim sjećanjima, sa slikama na kojima lijepo pozira, pogotovo sa svojim čuvenim brkovima, kao car i kralj koji je bio omiljen među Hrvatima, koji i danas dosta žaluju za tim vremenima. Ali kao sve drugo u povijesti, tako ni carev životopis nije jednostavan, ni crno-bijel, niti je carstvo koje je vodio bilo tako jednostavno, niti su vremena bila jednostavna. A ni na povijest se nikad ne smije gledati iz današnje perspektive, biti general nakon bitke. Povijest uvijek treba promatrati u datom trenutku, u kontekstu, pa tako i carev životopis.
Iako je car ostavio dubok trag u hrvatskoj povijesti, možete li vjerovati da do danas u Hrvatskoj nije izašao ni jedan njegov životopis? Ni jedna knjiga o njemu, barem nekakav prijevod. Baš ništa! Dovoljno je samo ući u katalog Nacionalne i sveučilišne knjižnice, pa će vam biti jasno kakav je poražavajući zaključak pretraživanja!
Osim spomenutog Strechina članka, jedino je još ove godine izašao zbornik radova „Franjo Josip i Hrvati u Prvome svjetskom ratu“! I to je sve! Sva druga postojeća izdanja u NSK izašla su u vrijeme Austro-Ugarske! No kad malo bolje zagrebemo u to što nam sve nedostaje u historiografiji, ništa čudno. Puno puta sam već navodio kako je najbolji primjer tome, ako smo sad kod cara, i životopis Svetozara Borojevića. Kao da je Austro-Ugarska prebrisana, samo zato što je završila na poraženoj strani u Prvome svjetskom ratu!
A car? Njegova percepcija danas u mnogome se razilazi od tadašnje stvarnosti, od njegova rada, vođenja monarhije, na kraju i u odnosu na same Hrvate. Glavni ključ nesporazumijevanja nastao je nakon što je vladanje monarhijom podijelio s Mađarima, sklapanjem Austro-Ugarske nagodbe 1867. godine. Njome su Austrijanci i Mađari postali glavni, vodeći narodi monarhije. I cara više nije odviše zanimalo što se zbiva u ugarskome dijelu, pa je tako i odbijao primati Hrvate s njihovim zahtjevima. Sve je prepustio Mađarima, a pod njegovom je paskom godinu dana kasnije sklopljena i Hrvatsko-ugarska nagodba. Bio je to staromodni, uštogljeni car, izuzetno birokratiziran, jako konzervativan, kojega su zbivanja zaskočila, kojima nije nalazio adekvatan odgovor. Zato su Hrvati rješenje svojeg statusa sve više tražili izvan monarhije, s drugim slavenskim narodima. Otud i južnoslavenska ideja.
...a nakon toga su guske otisle u maglu, a neke od gusaka bi opet u maglu.