Velike povijesne osobe ne trebaju službene biografe. Ne trebaju formalno dobiti stranice u školskim udžbenicima, niti dobiti status obveznog gradiva, niti školarce treba siliti da nauče napamet koje su to njihove povijesne zasluge bile. Franjo Tuđman nije opjevan, niti će ikad u hrvatskom narodu imati status obveznog gradiva, no svejedno se istina o njegovu značenju za Hrvate, kako godine prolaze, sve se više uobličava. Premda je i prije i poslije njegove smrti hrvatska politička scena bila podijeljena oko njegova značaja, a i još uvijek ima onih koji negativno gledaju na njegovu ostavštinu, zadnjih godina stvoren je konsenzus svih relevantnih politika i političara oko Tuđmanova značenja.
Za sve mainstream hrvatske politike Tuđman je povijesno najznačajnija osoba. Kao što je jedan od oporbenih političara rekao – koji prije nije volio Tuđmana i bio je njegov žestok kritičar – da s ovim političkim iskustvom priznaje da je Tuđman naš najveći državnik. I još uvijek spoznajemo nove razloge zašto zaslužuje tu lidersku povijesnu poziciju. U neobično snažnom intervjuu koji je dr. Ivica Kostović dao Večernjem listu nakon punih 17 godina otkriveni su posve novi detalji o Tuđmanu. Kostović je bio njegov zadnji predstojnik ureda i sada se pokazalo da je Tuđman dobro birao kadrove. Tek je sada Kostović ispričao detalje o Tuđmanovim bolestima i načinu na koji je otišao. Pokazalo se da Tuđman nije umro od posljedica karcinoma, kao što je cijela nacija dosad vjerovala, niti je preminuo u bunilu bolesti, štoviše, otkriva se da je do kraja bio sposoban i psihički dovoljno jak u donošenju državničkih odluka, pa i odluka o samom sebi. Tuđman je zaliječio karcinom i markeri su bili na nuli, kaže Kostović.
Umro je, međutim, zbog posljedica unutarnjih infekcija jer se odbijao na vrijeme podvrgnuti potrebnim operacijama i liječiti se. Odgađao je neophodne operacije zbog državničkih poslova. Mirna reintegracija Podunavlja bila je formalno obavljena, no tada se pojavila nova opasnost za budućnost Hrvatske, a to je politička odluka međunarodne zajednice da se Hrvatska uklopi u novu integraciju koja se nazivala Zapadni Balkan i da jedino tako može ući u EU. U intervjuu Kostović potvrđuje da mu je Tuđman govorio kako nas guraju u novu Jugoslaviju. Stoga je osjećao da mora hitno potražiti pomoć dokazanih saveznika Hrvatske, a to je bio papa Ivan Pavao II. Otišao je u bolovima, mimo volje kako liječnika tako i svoje obitelji, na svoj zadnji put, službeni posjet Vatikanu. Po povratku iz te državničke misije još se poklonio svima poginulima na Oltaru domovine na Medvedgradu. Tu scenu mnogi još pamte, jer je bila mučna, Tuđman je bio oslabljen i u vidnim bolovima, a nacija je shvatila da odlazi. Nakon toga bio je podvrgnut operacijama i premda je, kako kaže Kostović, bio uvjeren da će opet pobijediti, bilo je kasno.
Kostović danas kaže da je prije odlaska u Vatikan Tuđman imao više od 50 posto šanse da preživi. Drugim riječima, da nije odradio tu zadnju obvezu koju je sam sebi nametnuo, izgledno je da bi još poživio. Kostović kaže nešto i o onima koji su se unutar vlasti još za života Tuđmana počeli boriti za njegovo nasljedstvo. Borba klanova bila je toliko jaka da je Kostović morao upotrijebiti varku, pa je pohlepu nasljednika smirivao tako što im je poručivao da će se “stari vratiti”. Zadnje državničke odluke Tuđman je donosio tako da su mu liječnici prestali davati sedative, pa je onda mogao u bolovima, ali pri svijesti, donositi odluke.
Bez patetike možemo zaključiti kako je Tuđman dao život za Hrvatsku, a otišao je sa stilom šaleći se sam sa sobom i objašnjavajući liječnicima kako boluje od “croatitisa”. Iz današnje perspektive čini se da je ta je “bolest” iskorijenjena.
>> Izaslanstva Hrvatskog sabora i HDZ-a položila vijence na Tuđmanov grob
