Koja je razlika između toga kad povjesničar javno kaže kako je to što se stalno govori da je antifašizam upisan u naš Ustav floskula jer te riječi tamo nema i toga što se bivšem premijeru, jer bi to opet htio biti, fućka za “Za dom spremni”? Iskrivljavanjem smisla onoga što je izgovorio Zlatko Hasanbegović dok nije bio ministar, ispalo je da je antifašizam za njega floskula, dok je iskrivljavanjem smisla govora Zorana Milanovića ispalo da je on, kako je to posprdno zaključeno u komentaru Novog lista, “ljevičar kojem se fućka za antifašizam”.
Međutim, zbog toga što je izgovorio mogući budući premijer, politički produbljujući svoju anegdotu o didi ustaši, novinari i aktivisti ne proganjaju Milanovića kao što su Hasanbegovića po Markovu trgu, već licemjerno neforsiranje te teme svode na potrebu uravnoteženog pristupa u izbornoj kampanji. Rezultat toga jest i da se Milanovićevo ničim izazvano bavljenje majkom političkog protivnika te uljuđeni odgovor na uvredu svode na ocjenu o “verbalnom ratu”.
Jer bi valjda, s obzirom na okolnosti, bilo pristrano reći da se radi isključivo o jednostranom činu verbalne agresije. A da ne govorimo o tomu da se mediji ne bave time može li premijer biti netko tko mrzi diplomaciju, tko ne shvaća da državnik za svoju zemlju mora umjeti i moći kontrolirati svoje osjećaje i izljev ratobornih strasti u krivo vrijeme i na pogrešnom mjestu, a ne svuda stavljati u prvi plan svoju osobnost.
Lako se sada populistički šepiriti prema EU, Srbiji i BiH, a na štetu Hrvatske i njezinih građana. I to nakon što su profućkane četiri godine za iskazivanje nacionalne svijesti, državničke i reformske snage i hrabrosti, što je na koncu okrunjeno spremnošću da se Hrvatsku preda u ruke navodno neiskusnom i nesposobnom lokalnom političaru.
Čak i političari koji su u prvim redovima kad treba braniti antifašizam, poput Vesne Pusić, Milanovićevo fućkanje makijavelistički neprimjereno pravdaju “pretjerivanjem u kampanji”. Sasvim je izgledno da ni europski intelektualci neće potpisivati peticije kao što su one protiv ministra kulture, a niti će se oglasiti Efraim Zuroff, direktor Centra Simon Wiesenthal.
Hasanbegoviću nije pomoglo ni to što se ne vidi da je nosio ustašku kapu, a sam to poriče, a u svakom slučaju ni to što je tada bio u dobi u kojoj je i Ivica Račan mogao biti snimljen kako puši džoint. Kako li je samo medijski secirana Hasanbegovićeva isprika za koju su moralisti – koji sada šute o izostaloj Milanovićevoj isprici – tada govorili da nije dovoljna. Ne bi mu pomoglo ni da se pravdao kako se formatirao u ranim devedesetima slušajući ondašnje državnike među kojima se proustaškim govorima za domovinu isticao osobito Stjepan Mesić.
Očito se za potrebe obračuna s Hasanbegovićem o njemu i njegovoj dosljednosti sve zna, pa ni pokajnički istupi ne mogu ništa promijeniti jer je on društveno opasan i nepodoban za ministra, dok se Milanović, valjda zbog svoje nedosljednosti, ne treba ispričavati te je stoga neopasan i podoban za premijera!?
Premda su Milanovićevi stavovi, svejedno jesu li stvarni, glumljeni ili pogrešno shvaćeni, ali za potrebe izborne kampanje nedemantirani, daleko opasniji. Jer, ako se njemu fućka za “Za dom spremni” i ako to ignoriraju oni koji to ne bi smjeli, zašto bi sutra neki pijanac u Kninu ili tinejdžer na Thompsonovu koncertu trebao voditi računa o osjećajima ljudi kojima taj pozdrav budi osobna ili povijesna sjećanja na odvratne događaje.
Je li se Željko Jovanović, kad se već iz licemjernih razloga ne opterećuje principijelnošću, pitao kakve će efekte izazvati šutnja ili čak prozivanje s pozicije Srbina, branitelja i člana SDP-a “pomalo licemjerne” naslovnice Novog lista “Zoran Milanović sramota SDP-a i ljevice”.
Je li i takva reakcija u interesu Srba u Hrvatskoj? Očito nije – sudeći po reakciji Milorada Pupovca i Demokratskog saveza Srba, koji nisu jedini koji od Milanovića očekuju ispriku. Optužujući druge za licemjerje, Jovanović brani svoje licemjerje te osobne i stranačke interese unatoč tomu što je i nedavno u Rijeci na omiljenu temu “mi smo drukčiji od HDZ-a” rekao kako su “SDP-u uvijek prvi interesi građana, potom interesi stranke, a tek tada osobni”.
Svojedobno je Jovanović na Facebooku pisao o nepodnošljivom “prodavanju magle i jeftine demagogije Glogoškog, Klemma i šatoraša”, a sada šuti o jeftinoj demagogiji i prodavanju magle svoga šefa s istom tom ekipom. Izbori će pokazati kako je Zoran Milanović prošao kod publike sa svojom predstavom “na jeziku koji branitelji jedino razumiju”. Očito, zasad je prošao puno bolje nego Zdravko Mamić, Josip Šimunić ili Zlatko Hasanbegović.
>> 'Zadivio me 'ustaša' Milanović, spreman je za malo vlasti nositi petokraku i slovo 'u''
