Najnovija javnosti nametnuta tema je li Hrvatska sekularna država, nova je faza specijalnog rata protiv Crkve, ali i protiv Hrvatske.
Otvaranjem sumnje u temeljne postulate sekularnosti, javnost se namjerno gura u ideološki i svjetonazorski procjep, kojemu nije cilj zbližavanje, razumijevanje i suradnja među različitima u našem društvu, nego stvaranje novih podjela. A one, dakako, najlakše planu upravo na tome, svjetonazorskom području.
O nametnutoj temi sekularnosti svojedobno je na jednoj tribini u Splitu izvrsno zborio dr. Ivica Šola, teolog, profesor i publicist, rekavši, ukratko, kako je moderna država u svakom slučaju sekularna (a ne vjerska), no da se sekularizacija nastoji nametnuti društvu tako da se iz njega izbaci sve vjersko. A to nikako ne ide.
No, kako veli Šola, nije problem niti u pojmu i definiciji sekularnog na toj razini, nego u sekularizmu, kao fanatičnom pokretu (kao i svi zloglasni “–izmi”), koji svoj pandan ima u vjerskom fundamentalizmu. Kao što fundamentalizam ne trpi u sebi bilo što svjetovno, tako ni sekularizam, kao ideologija, ne trpi ništa religijskoga.
Obje su pozicije, dakako, posve isključive, a sekularnost je ona sredina u kojoj društvo pronalazi onu pravu mjeru po kojoj državu vodi civilna, a ne vjerska vlast s jedne strane, a u društvu je vjera prihvaćena i dobrodošla, jer dolazi iz života njezinih samih građana.
Izbaciti je iz društva, veli Šola, značilo bi spaliti sve knjige, glazbu i slike u posljednjih 1000 godina ove civilizacije…
Zanimljivo je kako se tema o Hrvatskoj kao “katoličkoj džamahiriji” podudarila s izlaskom knjige “Rim, a ne Beograd” Darka Hudelista, koja kao kapitalno djelo novije hrvatske historiografije, prvi puta sustavno otkriva kako je Crkva odigrala ključnu ulogu u nastanku hrvatske samostalnosti. Hudelist pokazuje kako je Crkva, kroz nacionalne i liturgijske kongrese na sebe preuzela brigu za nacionalno biće i postala političkom snagom na kojoj su izniknule pretpostavke budućeg hrvatskog suvereniteta.
Crkva tu istu snagu ima i danas. Ista je to Crkva i danas i jučer. Možda nekoga može zavarati povremeno nesnalaženje i nedostatak hrabrosti nekih suvremenih crkvenih lidera (što je posljednjih godina bio i produkt nekih unutarcrkvenih pritisaka, no to je sad neka druga priča), ali to je još uvijek u svojoj bazi ona postojana Stepinčeva Crkva, koja je na leđima iznijela teret komunizma i dočekala slobodnu Hrvatsku.
I to sekularnu i demokratsku hrvatsku državu, kojoj u strukturama vlasti ne participira ni Kaptol ni biskupi ni kler. Štoviše, njihov je utjecaj na političke elite (čak i one koje se deklariraju kao demokršćanske) ograničen ili nikakav.
Od takve Crkve strepe i suvremeni fundamentalisti sekularizma, jer ona brani izbacivanje vjerskog iz prostora društva, pa s vremena na vrijeme otvaraju lažne i nepotrebne dileme u društvu. Jer uz stalne podjele Hrvatska nikako ne može naprijed. A nekome je to, očito, jako u interesu.
Koji kreten.