Gadafi je talijanskom premijeru Silviju Berlusconiju došao u prijateljski posjet s prvorazrednom provokacijom zataknutom na prsa. Došao je, naime, noseći fotografiju libijskog borca za neovisnost Omara Mukhtara, snimljenu 1931., dan prije nego što su ga objesile talijanske kolonijalne vlasti.
Našminkana straža
Praktično je nemoguće uprijeti u neku točku u životu libijskog vođe pukovnika Moamara Gadafija i ne naići na izvanserijsku, kontroverznu priču. Od toga da je na vlast došao mirnim državnim udarom 1969. u dobi od samo 27 godina, da je podupirao neke oslobodilačke pokrete u Africi, da je organizirao mnoge terorističke napade, pa sve do kupnje 7,5 posto dionica Juventusa u siječnju 2002. za 21 milijun USD.
Rim je posjetio uz uobičajenu pratnju 40 pripadnica tjelesne straže koju čine samo vrhunski istrenirane djevojke, praktično ubilački i brižno našminkani strojevi, u svakom trenutku spremni dati život braneći ga. Gadafi, navodno, inzistira da sve budu i ostanu djevice, a uz njih je libijski “bratski vođa i vodič kroz revoluciju” doživio 67 godina i postao državnik s trećim najduljim stažem u svijetu i prvim u Africi.
Gadafi, kojega su kao mladića zvali Al-Jamil (Zgodni), kralja Idrisa I. svrgnuo je ponesen panarapskim idejama egipatskog predsjednika Nasera. Zadržao je čin pukovnika i proglasio arapsku republiku na temelju islamskog socijalizma. Po uzoru na Mao Ce-tungovu “Malu crvenu knjižicu”, Gadafi je svoju političku filozofiju ovjekovječio u “Zelenoj knjizi”, a do 1980. u revolucionarnom se duhu žestoko obračunao s opozicijom.
“Kralj nad kraljevima”
Zapad ga je optuživao za financiranje terorizma, pa tako i za podršku “Crnom rujnu”, koji je 1972. na OI u Münchenu pobio 11 izraelskih sportaša. Spominjale su se veze s IRA-om, one s Arafatom i PLO-om nisu se ni skrivale, no bomba u diskoteci u Berlinu 1986., u koju su zalazili američki vojnici, isprovocirala je napad SAD-a.
U bombardiranju Tripolija nije ubijen Gadafi, ali jest 45 članova vojnog i vladina osoblja te 15 civila među kojima i njegova posvojena kći Hannah. Ipak, od 2001. odnosi Libije i Zapada polako se popravljaju. Gadafi također žestoko proganja Al-Qa’idu, pa ga je 2004. posjetio čak i Tony Blair. Italija mu je obećala odštetu od 5 milijardi dolara za zločine počinjene tijekom kolonijalne vladavine.
Libija je pak izručila krivce za obaranje Pan-Amova zrakoplova 1986. iznad Škotske, a obećala je i plaćanje 2,7 milijardi dolara odštete za žrtve terorističkih napada. Gadafi je poradio na drukčijoj političkoj moći, pa je iskočio kao glavna figura u Afričkoj uniji i sudionik u nekim mirovnim procesima, a Hrvatsku je zadužio time što je prvi izvan Europe priznao njezinu neovisnost. Gadafi se danas smatra “kraljem kraljeva”, za što ga je 2008. proglasilo 200 afričkih tradicionalnih vođa.
