Nakon Pirove pobjede Ive Josipovića sa samo 1,2 posto ili 22.000 glasova sasvim je izgledno da bismo mogli imati prvu predsjednicu Hrvatske i dvojicu bivših predsjednika države. O tim je slutnjama govorila i atmosfera u izbornim taborima, ali osobito usiljeni Josipovićev osmijeh, unatoč tome što je pobjednik prvog izbornog kruga i osvajač milijun kuna, naspram ozarenoj Kolindi Grabar-Kitarović koja je prštala samopouzdanjem, političkim erosom i optimizmom.
Nasuprot njezinu inkluzivnom govoru dostojnom predsjednice, u kojem se obratila i Josipovićevim biračima, aktualni je predsjednik u svom ekskluzivnom obraćanju svoje političke nade, poduprt i premijerom, usmjerio na političku mržnju prema HDZ-u premda su birači tu katarzu već jednom prošli kroz parlamentarne izbore te su se u međuvremenu poprilično razočarali. Bio je to govor “predsjednika svih građana” koji dijeli naciju, dok je kandidatkinja HDZ-a iznenadila govorom pomirbe i ujedinjenja.
Josipović i Milanović na dosadašnjim porazima njihove političke opcije ništa nisu naučili ili jednostavno nemaju ništa drugo ponuditi. Kriminalizacija HDZ-a ili političkih protivnika uopće (Bandić) očito više nije politički uvjerljiva za birače kad dolazi od vladajućih, koji su nizom gafova i upravljačkih standarda svoje poštenje, ako ne kvantitativno, onda na simboličnoj razini jednako kompromitirali. Josipović očito nije profitirao od trivijalizacije kampanje, u čemu je HTV dao još veći doprinos na zadnjem sučeljavanju od RTL-a. To potvrđuje i uspjeh Ivana Vilibora Sinčića, za kojeg su se okolnosti idealno posložile.
Njegov “program” nije imao konkurenciju nudeći generacijski protest protiv moćnih, okoštalih i ispremreženih, jasan i prepoznatljiv stav s porukom “pun nam je kufer ovih koji se smjenjuju na vlasti” te iskren, socijalno i altruistički utemeljen. Stoga će teško u drugom krugu itko dobiti Sinčićeve glasove bez obzira i na Milanku Opačić. Razlog lošeg Josipovićeva rezultata treba drugdje tražiti, već u smanjenju broja potencijalnih birača i njihovu slabijem odazivu u županijama političkih opcija koje njega podržavaju. Ovaj je izborni krug s četiri kandidata i zapravo tri opcije više sličio drugom izbornom krugu iz 2009. nego prvom sa 12 kandidata. Doduše, Josipović je sada osvojio gotovo 50.000 glasova više nego u prvom izbornom krugu 2009., ali dvostruko manje glasova (1,3 milijuna) nego u drugom krugu.
Pravo je pitanje gdje je i zašto nestalo 650 tisuća Josipovićevih glasača. Baukovo smanjenje broja birača očito je više njega pogodilo. Treba voditi računa i da je dio birača motiviranih da odlučuju o dvojbi lijevo ili desno, SDP ili HDZ, s obzirom na anketne rezultate koji su izrazito favorizirali Josipovića, ali nedovoljno za njegovu iznadpolovičnu pobjedu u prvom krugu, nisu bili stimulativni za izlazak njegovih birača. Anketni rezultati prilično su sigurno nagovještavali drugi izborni krug.
Motivacijski faktor nedvojbeno je bio naklonjeniji Grabar-Kitarović nego Josipoviću. Tome su u većoj mjeri na njegovu štetu pridonijele i vremenske prilike. Josipovića treba zabrinjavati što je u Zagrebu dobio 133.000 glasova manje (u županiji 51.000) nego u drugom krugu 2009., u Istri 36.000, Primorsko-goranskoj županiji 55.000, Varaždinskoj 36.000... Je li to posljedica samo toga što su Vlada i Zoran Milanović, njegov uteg ili neuvjerljivost gospodarskog oporavka kroz širem krugu ljudi nerazumljive ustavne promjene? Ili će se birači u drugom krugu korigirati.
500 000 "glasača" je naglo nestalo s popisa nakon pritiska Markićke i Kujundžića a koji su redovito "glasali" za Josipovića i prije toga Mesića a 150 000 "glasača" nije stiglo jer je Lasta u stečaju.