Misterij Uskrsa kao jedan od dvojbenih koncepata pop-kulture uvijek me podsjeti na činjenicu da, unatoč svim propinjanjima, utjeha o pobjedi života nad smrću nije stvorila kulturu života, nego je produbila kulturu smrti. Samo naizgled ova tvrdnja može zvučati paradoksalno, ali filozofija kulture života ne može se iskreno graditi na temelju neprovjerene zagrobnosti, nego isključivo na unikatnoj vrijednosti svake proživljene sekunde.
I ne postoji opasnost ako je čovjek pri tome mjerilo svih stvari, nego upravo suprotno, svi problemi i počinju u trenutku kada ljudskost prestaje biti standard prema kojem ćemo određivati pravu mjeru vrijednosti. Potreba postojanja višeg autoriteta nad nama može značiti da sami ne možemo kontrolirati vlastitu narav, a s druge strane, ako je i ta narav stvorena na Božju sliku i priliku, onda ni vrhovni autoritet univerzuma ne može u punoj mjeri kontrolirati svoju divlju stranu. Gdje u nama onda čuči bog? Osjećamo li ga kao izazov ili kao jednadžbu? Jer, pitanje je prema Nietzscheu je li čovjek neuspio pokušaj Božji ili je Bog neuspio pokušaj čovječji.
Klerikalna interpretacija Boga postala je turbo-folk parada
Ili još bolje i dalje vidi Huxley, koji pita: “Što ako je ova naša Zemlja samo pakao nekog drugog svijeta?” Iskustvo za to ne postoji pa preostaje jedino vjerovanje kao oblik subordinantnog prihvaćanja dogmi, cijelog sustava u kojem se mit transupstituira u očekivanu, a neproživljenu empiriju. I umjesto da bivamo bliže odgovorima nakon svih ovih tisućljeća, sve smo u većoj nervozi jer nijedan religijski koncept, osim produbljenja sukoba, nije opozvao zbunjenu prirodu stvari niti je uspio približiti čovjeka i boga. Štoviše, udaljenost je rasla kako se množio proročki instrumentarij i kako je bjesnjela borba za ekskluzivu tumačenja božanske čestice. Klerikalna interpretacija Boga tako je postala turbo-folk parada, jedino što je i mogla postati u zadanim okolnostima zapjenjenog imperativa i galame. Meni osobno čista ljudskost može biti isključivom mjerom svih stvari pa tako i mjerom za Boga, a najviši izraz čiste ljudskosti jest biti ponizan prema bićima nad kojima imaš apsolutnu moć. No, “surovost se krije u našim instinktima, a fanatizam je kamuflaža za surovost”. Tako smo i Boga uspjeli ogrnuti maskirnom uniformom.
I hrvatsko je društvo u traganju za vječnim odgovorima došlo do toga da živimo zgrčeni u strahu od postavljanja pitanja. Ivanko Jeličić napisao je da smo mi Hrvati čudan narod. “Mi ćemo govoriti, pisati, svađati se pa i poginuti za Hrvatsku, samo nećemo živjeti za nju.” A kako bismo i mogli drugačije kad odmalena slušamo da navik on živi ki zgine pošteno. Bio bih sretniji da navik živi onaj tko i živi pošteno, a i, ruku na srce, osim za Zrinskog, koliko još imena i prezimena pamtite iz one male skupine koja je jurnula među Turke iz padajućeg Sigeta. Njihova anonimnost utopljena je u sumnjivu ponosu skupnog nacionalnog žrtvovanja. Zbog svega toga pognutih glava okrenuti smo u prošlost i sva sudbinska pitanja koja si ipak usudimo postaviti stižu kao priče iz davnina, kao teret koji nas sprečava krenuti naprijed.
Gdje si bio ‘91.?!
U tom kontekstu treba promatrati i pitanje koje se ponajčešće frenetično izvrišti: Gdje si bio ‘91.?! Ono nije izazov sjećanjima, nego odanostima, jer 1991. kao navodna civilizacijska razdjelnica pretvara upitnik u posljednji test preživjelima zašto nisu poginuli za domovinu. To je ujedno i paradigma odnosa prema kolektivitetu koji uporno nameće recepte kako voljeti domovinu i kako se odnositi prema Bogu. Legitimitet života ovdje se traži kroz slobodu umiranja. Ne prihvaćam nijedan od tih nasilno uguranih obrazaca. Ne mogu mi model ljubavi prema domovini i Bogu nametnuti oni koji ih koriste kao pokriće, koji je čerupaju, nasađuju na onu stvar, koji su i Boga nabili na tu istu stvar, oni koji ih instrumentaliziraju i koji su od domovine napravili svoj kleptomanski lunapark, a od Boga prodavača žetona za vožnju.
I to bez iznimke je li riječ o političarima, braniteljima, popovima, poduzetnicima, lažnim prorocima. Ako je od nje uopće nešto i ostalo, ja Hrvatsku želim voljeti bezuvjetno, svakodnevno, nežirantski, beskamatno, onako divno iracionalno kako traju samo velike ljubavi. Volio bih odgovarati na pitanja gdje ćemo biti 2091. i da kroz tu viziju tražimo mjesto ne svojoj vjeri, nego uvjerenosti, budući se na pitanje gdje sam bio ‘91. odgovor ionako zna: Na žalost, bio sam u Hrvatskoj.
>>Je li nam važniji Ramzes II. ili Domovinski rat
Koliko je imqalo smisla ićći u borbu vidi s ei po pojedinim komentarimakako je hrvtaska kriva za brat, pa da, trebal isu ostati u njihovoj ljubljenoj srbiji, samo baš me zanima da li bi i tada bili sretni kada bi imali prosječnu plaću 400€ m ane 700€ kao danas , a da ne spominjem koliko im je stal odo države i u kojim j egranicmaa . zato se smeće i bori za rpivilegije svojih četnika, nauštrb prava branitelja