Nedjelja, 14. lipnja
Ovogodišnja parada homoseksualaca u Zagrebu održana je pod sloganom "Glasnije i hrabrije: Antifašizam bez kompromisa". A značenje slogana pojačali su nazočnošću na hodnji poznati antifašisti – ministar Ranko Ostojić, bivša ministrica Mirela Holy i pomoćnik ministra Bojan Glavašević. Naravno, nisu Ostojić, Holy i Glavašević došli tek tako. Došli su na krilima bogate antifašističke tradicije u kojoj je cvao odnos prema gejevima kao i njihovim pravima.
Već sam nekoliko puta podsjetio na jedan tekst koji nije objavilo neko zatucano, kamenjarsko, ognjištarsko, desničarsko, konzervativno medijsko lajalo, nego lijevo-liberalni Jutarnji list prije oko sedam godina. Riječ je o razgovoru s povjesničarom Deanom Vuletićem koji je na uglednom sveučilištu Yale magistrirao s temom "Gay i lezbijska povijest Hrvatske: od II. svjetskog rata do 1990." Novinar je tekstu dao nadnaslov – Homoseksualci su za partizane bili "nakaze koje je trebalo strijeljati". Kako se položaj homoseksualaca ni poslije Drugog svjetskog rata nije mijenjao, eto još jednog dokaza da su Tito i ostali antifašisti bili jednaki i u ratu i u miru. Tako je Titova vlast "zakonom zabranila homoseksualne odnose u svim jugoslavenskim republikama, a kazna za kršenje toga zakona bila je godina dana zatvora". Spomenuti autor Vuletić kaže: "Komunistička represija prema seksualnim manjinama u komunističkoj Jugoslaviji je postojala i bila je opravdavana retoričkim osnovama, da su homoseksualci 'neprijatelji sistema'. Poznato je da se tijekom tog razdoblja homoseksualcima i transvestitima sudilo diljem Jugoslavije te da su vlasti pokušavale iz javnog života ukloniti ljude koji su imali razumijevanje za poteškoće homoseksualaca. Policija je u Zagrebu uhićivala i zatvarala homoseksualce, iako su im mnogi 'stari ugledni odvjetnici' pomagali i svojevoljno pristajali braniti optužene. U Dubrovniku su neki od optuženih vođeni ulicama vezani, pa čak i bili kamenovani, dok su se neka od najgorih suđenja odvijala u Rijeci, gdje su neki homoseksualci čak bili i ubijeni. Slali su ih s ostalima koji su smatrani 'neprijateljima sistema' u kaznene logore u Novoj Gradiški i na Golom otoku, a drugi koji su se bojali su počinili samoubojstvo ili su pobjegli u Zapadnu Europu".
Zacijelo su, na primjer, paradu vezanih gejeva u Dubrovniku, kako bi joj dali što jači antifašistički naglasak, s pištoljčinama za pojasom pratili neki ondašnji Ranko Ostojić, Mirela Holy i Bojan Glavašević. Moglo bi biti da su svoj doprinos komunističkoj širokogrudnosti prema gejevima davali i neki ondašnji Boris Dežulović, Viktor Ivančić, Predrag Lucić, Jurica Pavičić, Ante Tomić, Miljenko Jergović, Marinko Čulić, Sanja Modrić i drugi u kolumnama plješćući ubijanju, vezanju, javnom ponižavanju, trpanju u zatvor i prisiljavanju na samoubojstva i drugim oblicima lijevo-liberalne ljubavi prema homoseksualcima. Antifašizam bez kompromisa.
Subota, 13. lipnja
Osjećaje za Hrvatsku Šukeru ugušile ambicije
Nitko nije tako crn u prognozama o posljedicama splitske svastike kao Šuker! Umjesto da govori o što manjoj ili nikakvoj kazni i za to iznosi argumente, predsjednik HNS-a prednjači u najavama katastrofe, vlastitoj reprezentaciji prijeti oduzimanjem bodova ili isključenjem iz natjecanja. Kao da to želi! Kao da misli da smo tako drastičnu kaznu zaslužili. Kao da je on postao član Izvršnog odbora Fife da bi nas Fifa kažnjavala. Svima je jasno da je riječ o obavještajno-terorističkoj podvali, o paklenoj želji da se napakosti Hrvatskoj, a ne o izrazu političkih naklonosti ni navijača ni građana. Stoga je glavna odgovornost na policiji i ministru Ostojiću, koji bi zbog ugrožavanja sigurnosti zemlje trebao podnijeti ostavku umjesto da on prijavljuje druge.
Ali kad bi Šuker bilo što zucnuo u obranu Hrvatske, vadio bi mu se posjet Pavelićevu grobu u Madridu, pa što god mi o tom posjetu mislili, s tom stigmom on nije smio biti ni predsjednik HNS-a ni član IO Fife. Nisam siguran da i taj posjet, i izbor na visoka mjesta u HNS-u i Fifi, i podvale i kazne Hrvatskoj nisu iz istog scenarija, na koji je on pristao jer su mu osjećaje za Hrvatsku ugušili karijerizam i ambicije.
Ponedjeljak, 15. lipnja
Boljševički poslušnici šire optimizam
I prvi put kad se, sigurna da onaj tko donosi lex Perković nema političke budućnosti te da je kratkog trajanja, usprotivila Milanoviću pa je izbačena iz stranke, i sada kad se htjela a nije uspjela vratiti u stranku, Aleksandra Kolarić je izražavala volju za moć. Sigurno je znala da je neće primiti natrag, ali poput podosta drugih negdašnjih i sadašnjih esdepeovaca – Linića, Komadine, Obersnela, Picule, Bernardića... – namirisala je u Milanoviću političkog mrtvaca i nastoji što glasnije dati do znanja da je tu, a sama ne krije da su joj ciljevi vraćanje vjerodostojnosti SDP-u i smjena vodstva.
Tako je Milanović sve jače stisnut između onih iz SDP-a i blizine koji čekaju njegov pad i oporbe koja mu taj pad priprema, a oslanja se na boljševičke poslušnike koji ga štite i šire optimizam. Izlaza nema, osim ako mu pucanj u pravu metu ne došapne duh partizanskih predaka.
Svaka "pristojna" crvena vlast mora imati nekoliko Stazića, Jovanovića, Frljića koji će izricati njezine skrivene misli i namjere
Utorak, 16. lipnja
Trebaju dobro paziti da Titu ne ozlijede oko
Veliki povjesničari, otac i sin Slavko i Ivo Goldstein, napisali su veliku biografsku knjigu od 1000 stranica o velikom Titu, i upravo se dali u promidžbu. Zamašnost knjige ima razloga u zamašnosti teme, te se može reći i da je na tragu presude koju je Petar Miloš prije četrdesetak godina prokrijumčario u sarajevskom "Oslobođenju", a u kojoj je pisalo kako je kažnjen čovjek koji je na jednoj bosanskoj planini na Titovu kipu oštetio oko u dužini od 17 metara. E pa sad će zacijelo ministarstva, institucije, državne službe i tvrtke kojima će otac i sin Goldstein s preporukom prijatelja Zorana Milanovića slati ponude za narudžbe knjige dobro paziti da Titu ne ozlijede oko.
Srijeda, 17. lipnja
Lajavce u pristojnim društvima nitko ne želi
Nema ih puno, ali ima dovoljno. To su ljudi koji Kukuriku koaliciji, što nastavlja najcrnju tradiciju bezboštva u Hrvatskoj, služe za obesvećivanje svega svetoga u ovoj zemlji i njezinoj tradiciji. Kazališni redatelj Oliver Frljić žali što se na nedavnom prosvjedu nije učinilo ono što se u Drugom svjetskom ratu i u Domovinskom ratu činilo pod kokardom i petokrakom, kad se u katoličke crkve provaljivalo te u njima klalo, razbijalo i obavljala nužda. Dakle, s braniteljima koji prosvjeduju nije trebalo razgovarati, nego je hrvatska policija trebala ući u crkvu sv. Marka u Zagrebu i sve ih pohapsiti. Svaka "pristojna" crvena vlast mora imati nekoliko Stazića, Jovanovića, Frljića koji će izricati njezine skrivene misli i namjere. Milanoviću i Vesni Pusić zacijelo nije ništa draže od njihove revolucionarnosti, premda ih premijer nikad ne bi poveo sa sobom na ručak kod Tedeschija niti ministrica uključila u kampanju za izbor glavne tajnice UN-a. Lajavci imaju svoju ulogu u lajaonici, u pristojnim društvima nitko ih ne želi.
Četvrtak, 18. lipnja
Kako su nam instalirali bankomate u svakoj kući
Priča mi prijatelj kako ga je u grad pratio jedan veseljak iz njegova sela, pa ga i vidio kako iz bankomata uzima novac, što mu je bio prvi susret s tim uređajem, te mu, oduševljen, rekao: "Bogme bi to svaka kuća trebala imati!" A da se to doista događa potvrđuje potpredsjednik Vlade Branko Grčić, dežurni Milanovićev optimist, koji se opet naljutio na glavnu oporbenu stranku te u reagiranju na njezine neistine kaže: "Očigledno je da ne prestaju pokušaji HDZ-a da umanji rezultate ove vlade". Koja inteligencija – poštena oporba inače hvali rezultate Vlade! Pa ministar ponavlja kako je ova vlada izmjenom poreza na dohodak postavila bankomate u kuće više od milijun građana koji sad iz njih uzimaju veće plaće, a novom politikom prema jedinicama lokalne samouprave bankomate širi cijelom Hrvatskom. Inače, Hrvatska je među tri najsiromašnije zemlje u EU, među najgorima je u Europi po nezaposlenosti mladih, po konkurentnosti gospodarstva, po visini javnog duga i načinu zaduživanja, po ulaganju u znanost, po korupciji, po iseljavanju stanovništva... Zadnji smo i ondje gdje bi ministar najradije postavio bankomat i gdje je najodgovorniji – po korištenju fondova EU.
Petak, 19. lipnja
Žal za bivšom državom sve više sliči grobu
Jedan hrvatski portal pitao je već stare dame iz biše države koji su im se muškarci u Jugoslaviji najviše sviđali, pa su ih nanizali jedanaest (sami glumci i pjevači te jedan sportaš). Nejasno je koga još zanimaju negdašnje simpatije žena koje zacijelo na muškarce više i ne misle, a i neke od tih simpatija već su odavno u grobu. Ali ako baš i nije neki izbor teme i ankete, bar je pokazatelj da jugonostalgija više nema od čega živjeti. Umiru i oni koji bi se mogli nečega ili nekoga sjećati, umiru i oni kojih bi se moglo sjećati. Tako sve više grobu sliči i žal za bivšom državom. Počivala u miru.
Ma bez veze. Seksualne i rodne manjine shvatile se da se kod nas pod antifašizmom može sakriti svašta, te da se protiv toga više ne smije reći niti riječ, pa su i one krenule tim sigurnim putom... Pod antifašizam danas se kod nas podrazumijeva komunizam, Srpski ekspanizionizam, Jugounitarizam, čak ide do te mjere, da ako si protiv Hrvatske i domoljublja onda si antifašist... U to druptvo se sada pokušavaju utrpati i rodne manjine, iz pragmatičnih razloga, jer je to društvo medijski jako dobro podržano, politički zaštićeno i financijski poduprto iz proračuna.