Deset godina trajala je potraga britanskog stručnjaka Davida Granta za oporukom Aleksandra Velikog. Njegova potraga sastojala se od izučavanja različitih varijanti Aleksandride, romana koji je zapravo Aleksandrova biografija. David Grant pronašao je čak pet neusklađenih verzija Aleksandrove smrti od kojih ni jedna ne dolazi od izravnog svjedoka događaja. Zamisao nije nova No Aleksandar, najveći vojskovođa i vladar u povijesti, oporuku je morao imati, zaključuje britanski povjesničar u svojoj knjizi “In Search of the Lost Testament of Alexander the Great”, koja je upravo izišla iz tiska.
U njoj je naveo na koji način želi da ga se pokopa, ali i tko su njegovi nasljednici te kako želi da se vlada carstvom koje iza sebe ostavlja. Zamisao da postoji oporuka velikog vladara nije nova, i prije se smatralo da je sadržava baš Aleksandrida, odnosno njezino posljednje poglavlje, no tek se sada
objavljuje knjiga u kojoj se daje konkretna konstrukcija da je to zadnje poglavlje doista temeljeno na originalnoj oporuci, a da nije naprosto politički pamflet o budućnosti carstva kako se do sada mislilo. Kako bi se do kraja dovela sumnja u postojanje oporuke, ona je naprosto uklopljena u većinom fikcijskoj Aleksandridi. Prihvaćene su teorije prema kojima je Aleksandar umro ostavljajući svoje carstvo “najsnažnijima” ili “najvrednijima” među dijadosima, ili je jednostavno umro u tišini ne ostavljajući nikakav plan za raspolaganje svojim nasljeđem. Autentična oporuka je, tvrdi povjesničar, morala postojati jer je Aleksandar bio poznat po tome da ništa nije prepuštao slučaju, a znao je koliko su njegovi generali častohlepni. Grant, dakle, tvrdi da je oporuka sigurno postojala, no da je za javnost i izmijenjena zbog političkih razloga.
A oni su vrlo jasni – Aleksandrovim generalima nije se nimalo svidjelo da se carstvo ostavlja njegovim sinovima, tada još nerođenom Aleksandru IV. i Heraklu, obojici napola Perzijancima koje je Aleksandar Veliki sa svojim generalima pokorio. Aleksandra IV., primjerice, vladar je imao s perzijskom princezom Roksanom. Britanski istraživač ide i dalje pa navodi kako je sasvim sigurno kako je jedan od Aleksandrovih generala bio taj koji je izmijenio oporuku kako bi dokazao da je upravo njega Aleksandar istaknuo kao nekoga kome najviše vjeruje te usput doveo ostale generale u slabiji politički položaj.
Posljednje vojskovođine želje opisane u Aleksandrini tek su odjek originala koji je promijenjen iz interesa. To taj general ne bi mogao, smatra Grant, da nije postojala prava oporuka i da se za nju nije znalo. Svaki drugi scenarij bio bi za toga generala poguban. Finalni je akt poništenja originalne Aleksandrove oporuke upravo njezino uklapanje u Aleksandridu. Istraživanjem je Grant otkrio i vjerojatni razlog Aleksandrove smrti, radilo se o uroti njegovih generala koja je rezultirala trovanjem. Potraga za tijelom Što se dogodilo nakon njegove smrti, poznato je.
Umjesto da se zadovolje područjima koja im je Aleksandar ostavio na upravljanje, njegovi generali, dijadosi, borili su se međusobno za kontrolu nad cijelim carstvom koje se zbog toga raspalo. Sama Aleksandrida često se pogrešno pripisuje Aristotelovu nećaku Kalistenu. Taj grčki povjesničar doista jest pratio Aleksandra Velikog u njegovu pohodu na istok, no njegovo pisanje ne stoji iza Aleksandride. Sam je Kalisten nakon Aleksandrove smrti optužen da je sudjelovao u uroti protiv njega te je smaknut. Mnogi znaju da je omiljena tema povjesničara i lokacija Aleksandrova tijela koje je izgubljeno pa se i oko toga razvijaju mnogobrojne teorije.
Bez sumnje će 850 stranica veliko djelo Davida Granta, koje sadržava 30 stranica referencija, potaknuti nove rasprave o Aleksandrovoj smrti, ako ne već i preokrenuti mišljenje koje je u povijesnim udžbenicima uvriježeno. Bio bi to uspjeh jer, ponovimo, Grant nije i prvi u zahtjevu da se prihvati teorija kako je Aleksandar imao oporuku. Početkom ovog stoljeća nekoliko je povjesničara tražilo da se da legitimitet zapisima Diodora, grčkog povjesničara iz Cezarova vremena.
On u svojim zapisima prenosi listu zapovijedi iz memoranduma navodno pronađenog nakon vojskovođine smrti. Tu se navodi i zapovijed da se Aleksandrovu ocu Filipu II. napravi grobnica veća od egipatskih piramida. Povjesničari skloni toj teoriji uporište nalaze u tome kako je Diodoru glavni izvor bio Klitarh, rani grčki povjesničar koji je pratio Aleksandra Velikog u njegovim osvajanjima Istoka te je napisao spis Povijest Aleksandrova razdoblja.
>> Herod – ludi kralj Judeje koji je naredio 'pokolj nevinih'
Ne da se hvalim, daleko od toga, ali briga me za to kao za lanjski snijeg.