Međunarodnom priznanju Hrvatske prethodio je buran sastanak ministara vanjskih poslova (tadašnje) europske „dvanaestorice” u posljednjem radnom tjednu prije Božića 1991. Oni koji mu nisu nazočili, prema pričama sudionika, nazvali su ga „dugom noći oštrih diplomatskih noževa”. Dovoljno govori podatak da je dramatična sjednica počela u popodnevnim satima, produžila se na cijelu večer, nastavila cijelu noć i završila tek sljedećeg jutra. Diplomatska elita bila je zatvorena u konklavi u Palači Europe u Bruxellesu, bez ikakvog dima po kojem bi se moglo suditi što se iza vrata događa. Od hermetički izoliranih ministara nije u brojnoj novinarskoj koloniji bilo ni traga ni glasa. Da se Hans-Dietrich Genscher – koji je u tom diplomatskom pokeru držao u ruci njemački ultimativni stav o neodgodivom priznavanju Hrvatske i Slovenije – nije u zoru bez riječi prošetao pokraj novinara koji su cijelu noć bili budni u prizemlju (vjerojatno je išao na posljednje konzultacije s kancelarom Kohlom; toalet je imao i na 8. katu, gdje su ministri vijećali), ne bi se znalo da su živi i da pod teretom prijetećeg raskola nisu pobjegli s diplomatskog ratišta. Kad je napokon objavljeno da se Ministarsko vijeće suglasilo da 15. siječnja 1992. svih 12 država Europske zajednice prizna Hrvatsku i Sloveniju, moglo se reći da su u teškome diplomatskom ratu rođene dvije nove države i da je Europska zajednica spasila vlastitu budućnost. Damoklov mač podjele visio je stalno nad vratom, zbog otvorenog sukoba između Francuske, koja bi, da je mogla, odgodila priznanje, s neuvjerljivim objašnjenjem da prerano priznanje produžuje rat, i Njemačke, koja je požurivala s odlukom, uvjerena da Jugoslaviju ne razara rano priznanje novih država, nego kasno priznanje volje njezinih naroda.
Žetoni na pogrešnom broju
Europa se s jugoslavenskom krizom našla pred najvećim problemom poslije rata, bez sredstava da ga sama riješi: nije imala vlastitu vojsku da zaustavi ratobornu (Miloševićevu) Srbiju; nije imala zajedničku diplomaciju da može nametnuti miroljubivo i pravedno rješenje u sporu između prava i sile; nije imala ni političke volje da se postavi kao zaštitnik mira u Europi koja je započela veliki projekt ujedinjenja, najprije i najviše zato da na njezinu tlu nikad više ne bude rata. Veliki saveznik s druge strane Atlantika, koji je prije toga u dva velika rata spašavao Europu, stavio je na početku jugoslavenske krize žetone na krivi broj spašavanja Jugoslavije i nije se više u eri Georgea Busha (oca) vraćao za stol na kojemu je njegov državni tajnik Baker prosipao američki diplomatski kapital pokušavajući u Beogradu spašavati nespasivo. Kremlj je nakon raspada sovjetskog komunističkog imperija bio na koljenima, teško je pomagao sebi da bi mogao pomoći drugima; a Europa se, s raspadom Jugoslavije, vraćala na stare sheme podjele interesa, i gubila – pa i gušila – u francuskome (Mitterrandovu) strahu da će Velika Njemačka opet zavladati Europom.
Krstarenje s Lončarom
Njemačkoj se pripisuju (pre)velike zasluge u rušenju Jugoslavije, uglavnom s tendencijom da se kompromitira njezina podrška Hrvatskoj (i Sloveniji). Njezin ministar vanjskih poslova Genscher još je u ljeto 1990. krstario Jadranom s tadašnjim jugoslavenskim kolegom Budimirom Lončarom, uvjeren da nisu iscrpljene sve mogućnosti da se sačuva jugoslavenska federacija. Uz 20. obljetnicu odluke o priznavanju hrvatske i slovenske državne samostalnosti priznao je (u članku u FAZ-u, u siječnju 2011.) da je SR Njemačka „njegovala najbolje odnose s Jugoslavijom” i otkrio da je njegova država rješenje vidjela, i tražila, u „integraciji Jugoslavije u Europsku zajednicu”. Prijelom u politici Bonna dogodio se u ljeto 1991. kad su jugoslavenske vlasti, sada pod punom Miloševićevom kontrolom, aktivirale vojsku protiv Slovenije. Njemačka se diplomacija svrstala na stranu prava naroda da odlučuju sami o svojoj sudbini: pravno-politički govoreći, na stranu njihova samoodređenja, što je uporni kancelar Helmut Kohl prvi put javno izrazio na summitu EZ-a u Luksemburgu, nekoliko dana poslije napada JNA na Sloveniju. Šokiralo je to vizionara Francoisa Mitterranda, koji još nije ni pomišljao na Europu bez Jugoslavije, i u manjoj mjeri pragmatičnu Margaret Thatcher, koja se nije toliko opterećivala europskim vizijama. Otad je Njemačka doslovno i dosljedno branila takvo demokratsko načelo međunarodne politike, s kojim je poslije svega – rušenja Vukovara, bombardiranja Dubrovnika, razaranja velikog dijela Hrvatske – pobijedila na ministarskom maratonu u Bruxellesu.
Hrvatska je zahvaljivala Njemačkoj i gradila spomenike Genscheru; njemački se ministar nije odricao časti, ali je skromnije projicirao zaslugu svoje zemlje (pa i svoju) u priznavanju Hrvatske: „Ne može se govoriti o nekoj posebnoj njemačkoj ulozi.” Politički, Njemačkoj nije odgovaralo da bude u prvome planu, najmanje u savezništvu s Italijom, i još i s Vatikanom, jer su takve kombinacije otvarale prostor za sve moguće špekulacije, kojima se (polu)javno koristio francuski predsjednik, o obnovi starih osovina na tlu nove Europe, i mogle usporiti, čak i ugroziti, povijesni proces njemačkoga ujedinjenja. Tri tjedna prije briselske odluke o priznanju Hrvatske (i Slovenije), Mitterrand je u FAZ-u pokazao svu jednostranost svoje politike kad je rekao da su Hrvati (ne NDH, nego Hrvati) bili „saveznici nacista”, a Srbi „naši saveznici” (čiji?). Njegov Taleyrand, kako su pojedini kritičari nepravedno zvali Rolanda Dumasa (ministra vanjskih poslova koji je ostao vjeran Mitterrandu, za razliku od čuvenog biskupa koji je izdavao i Crkvu i kraljeve), pokušavao (mi) je poslije dokazati da je njegov predsjednik „pazio da se ujedinjenje Njemačke događa bez rizika” i da su obojica „znali od početka da Jugoslavija neće preživjeti”, ali nisu htjeli „ubrzavati događaje”. Činjenice da je Francuska pristala priznati Hrvatsku i da nije sprječavala prodaju oružja, unatoč embargu, može kreditirati Dumasovu tezu da su u službenome Parizu bili svjesni da ne mogu zaustaviti Povijest iako im simpatije nisu bile u Zagrebu.
Raščišćen pravni teren
Priznanje Hrvatske moglo je biti Pirova pobjeda Hrvata da jedan Francuz, Robert Badinter, nije raščistio pravni teren budućoj državi od zaostalih mina koje su je mogle razarati. Njegov izbor za predsjednika arbitražne komisije mogao je izaz(i)vati sumnje hoće li funkcionirati kao „najveći francuski pravnik”, dokazani ministar pravosuđa i istaknuti odvjetnik, ili kao Mitterrandov prijatelj i branitelj. Francuski se predsjednik s razlogom brinuo za prava i položaj manjina u novim državama, ali je prejudicirao, i objektivno otežavao, rješenje s granicama, potencirajući da su granice među bivšim jugoslavenskim republikama imale administrativni karakter. Da su, dakle, promjenjive! Badinterova komisija držala se činjenica i međunarodnog prava i zauzela stajalište da je Jugoslavija „u stanju raspada” i da se granice među bivšim republikama trebaju smatrati granicama među novim državama! Bez takve presude, nastajali bi brojni granični sporovi i nesporazumi, znatno šire od Savudrijske vale, Dunava i Prevlake, bez pravog pravnog alata za njihovo otklanjanje.
Sazreli su bili svi uvjeti za rađanje i priznanje nove države; mudri ljudi na vrijeme su to uočili, a oni drugi ne mogu ni danas, što ne može oduzeti Hrvatima radost da slave državu, ako i nije ono što su očekivali.
Udbaš budo je krivo procijenio!? Zbilja je, da je budo za smrdoslaviju navijao do zadnjeg! Posljedice su bile razorena Slavonija i tisuće pobijenih! Zašto budo nije odgovarao za svoju jugočetničku politiku? Nije, jer smo mi retardirana država!