Netko je oduzeo jedan život i srušio svijet koji smo gradili. A nije
imao na to pravo. Pogotovu ne na tako brutalan način. I mislim da ga se
trebalo odgovarajuće kazniti. Zapravo ne znam koliko bi me to
zadovoljilo, ali izrečena presuda, odgojna mjera, u meni je izazvala
samo još veću tugu i gorčinu. Ispalo je da je ovo društvo kiksalo kad
je meni nešto trebalo pružiti. A i ja sam bila dio koji ga je gradio -
polako će Dobrila Burušić, u mislima se vraćajući na 31. siječnja
1998..
Te večeri, oko 22 sata i 30 minuta, hicem iz magnuma ukradenog mami,
prekinut je život zagrebačkom taksistu Zlatku Popoviću, muškarcu s
kojim je desetljeće živjela u sretnoj zajednici. Njezinu Zlatku bile su
42 godine. Njegove egzekutorice ni zajedno nisu imale toliko, samo su
napunile 15 i 16 godina.
Optužnicom se tvrdilo da su se dogovorile kako će ubiti nekog taksista,
opljačkati ga i novac potrošiti na drogu. Tužiteljstvo je za mlađu
tražilo da joj se izrekne odgojna mjera, za stariju da je se smjesti u
maloljetnički zatvor. Nakraju su obje dobile mjeru i s prvim danom
punoljetstva postale slobodne...
Zakon u svoje ruke
- I kakva je poruka poslana društvu? Ja mislim loša - govori Dobrila
Burušić. Svjesna da kazne za maloljetne i odrasle ne mogu biti iste,
bez obzira koliko okrutno bilo ono što djeca učine, na pitanje treba li
Hrvatskoj kazna doživotnog zatvora, odgovara potvrdno:
- Bilo bi to, i kao prevencija i kao mjera, jako dobro. Nekako vjerujem
da bi se smanjio broj zločina. S druge, pak, strane lako je dopisati
nešto u zakon, ali treba onda i pratiti što se događa u praksi.
Iziskuje to koordinaciju mjerodavnih službi. A naš je problem da sve
pratimo hodajući na prstima. Nikad ne stanemo cijelim stopalom - priča
Dobrila Burušić.
Naglašava kako u Hrvatskoj postoji veliki znalci koji u pravnom smislu
odlično poznaju društveno-socijalnu situaciju i koji bi mogli dobro
procijeniti i pripremiti propise. Ali, dodaje, loša primjena zakona u
praksi može probuditi gorčinu da netko poželi uzeti stvar u svoje ruke:
- A to nikako nije dobro - kaže.
Kako primjena propisa u nas funkcionira, osjetila je i u svom slučaju.
Ni jedanaest godina nakon ubojstva Zlatka Popovića nije donesena
presuda u tužbi što ju je podnijela radi naknade štete i kojom od
obitelji djevojčica traži 90 tisuća kuna:
Sa zlom zauvijek
- Eto, baš prije mjesec stiglo mi je rješenje da se sve vraća na
početak. Oni su se na presudu u moju korist žalili pa sad u rješenju
piše da se treba utvrditi jesu li roditelji odgovorni za njihove
postupke, jesu li u financijskoj mogućnosti to platiti... I utvrđivat
će se to, valjda, sljedećih 10-20 godina. Ne znam zapravo što bi mi ta
presuda donijela jer nije mi do novca.
Roditelji mladog policajca ubijenog u Sesvetama
Možda bih bila u duši mirnija da je donesena prije. Svjesna sam da ću
sa zlom koje se dogodilo živjeti zauvijek, ali možda bih mogla ispisati
točku na kraju rečenice da su njih dvije pokucale na moja vrata, da smo
razgovarale. Ali, nikad mi se nisu javile ni one niti njihovi. A
vidjele su me na suđenju, znaju da ne bih skakala po njima i vrištala.
Pa samo sam plakala dok su govorile - priča Dobrila Burušić, ne
izgovorivši nijednom imena djevojaka koje su srušile njezin svijet.
Dok razgovara o toj 1998. godini, kaže kako se sjeća da je u istom
mjesecu kada je ubijen njezin Zlatko u Petrinji ubijena djevojčica. Taj
se zločin dogodio 28 dana prije nego što je Zlatko Popović usmrćen
hicem u zatiljak.
Ubijena djevojčica zvala se Elizabeta Šubić. Imala je 16 godina kada je
na ulazu u školu, gdje je čekala dečka, u nju pucao godinu stariji
Srđan Mlađan, kasnije osuđen na deset godina zatvora.
Njezina je majka Ljubica smisao nastavka svoga života pronašla u Uduzi
za pomoć i prava obiteljima žrtava kriminala, koju je osnovala i s
kojom promiče edukaciju djece, prosvjetnih radnika i roditelja, kako bi
se smanjilo nasilje među djecom. Obišli su već 42 škole, održavali
predavanja i radionice o nenasilju, ostvarili suradnju i s policijom i
drugim institucijama. O svojoj ubijenoj kćeri Ljubica Šubić napisala je
i knjigu. Nazvala ju je Betty, što je bio nadimak njezine djevojčice:
- Uvede li se u naš kazneni zakon doživotni zatvor, treba misliti i na
one koji su počinitelji najtežih djela s umišljajem, a koji su osuđeni
na kazne koje im u dogledno vrijeme istječu i oni će napustiti zatvore.
Na njih se ne mogu retroaktivno primijeniti doživotne kazne, ali ih se
treba nadzirati kada se nađu na slobodi. Trebalo bi uvesti i to da
mjerodavna tijela imaju obvezu nadzora takvih osoba, kako bi se
spriječila ili smanjila mogućnost od ponavljanja kriminalnih djela -
priča Ljubica Šubić.
Preodgoj u zatvoru?
I njezin i stav udruge kojoj je donedavno bila predsjednica jest da
Hrvatskoj treba kazna doživotnog zatvora za počinitelje najtežih
kaznenih djela:
- To se odnosi na ubojstva s umišljajem, višestruka ubojstva, te za
najteža kaznena djela koja osoba ponavlja - objašnjava. A Srđan Mlađan
spada u tu skupinu - ubio je najprije Elizabetu, zatim umirovljenika
Petra Jančića, pa policajca Miljenka Vrankovića. Da ga je zatvor uspio
preodgojiti i da će nakon izlaska na slobodu postati druga osoba, u
ovom kraju malo tko vjeruje...
Osim tragedija koja su im promijenile živote, i Dobrili Burušić i
Ljubici Šubić zajedničko je i to što su se njihove životne filozofije
okrenule ka traženju prava, razmišljanju o zakonima i nepravdama...
Zajedničko im je i to što su oni koji su oduzeli živote njihovih
najmilijih u zatvoru dobivali pisma potpore svojih vršnjaka... A treba
li u Hrvatskoj uvesti kaznu doživotnog zatvora, pitanje je na koje će
odgovarati tek kad netko opet bude brutalno ubijen, kao što je nedavno
ubijen mladi policajac Ivan Grbavac.
