Ono što je Međugorje za hrvatski tenis, to je Janjevo za hrvatsko gađanje letećih meta. Baš kao što su Marin Čilić i Ivan Dodig, ponajbolji hrvatski tenisači, rođeni u Međugorju, tako su braća Anton (32) i Josip Glasnović (30), dvojica od trojice naših najboljih strijelaca na leteće mete, podrijetlom iz Janjeva. I ponos su janjevačke zajednice u zagrebačkoj Dubravi.
- U kolovozu 1998. moj brat Ante i ja prvi put smo se okušali u pucanju na glinene golubove (leteće mete). To su tanjurići načinjeni od gline, a stroj koji je skriven u rovu baca ih u raznim smjerovima, tako da se ne zna gdje će izletjeti. Nakon tog prvog pokušaja počeli smo se baviti tim športom, da bismo do danas postigli značajne rezultate.
Preko 500 raznih trofeja
Tako je u proljeće 2000. u školskim novinama slikovito objasnio sport kojim se bavi tada učenik trećeg razreda srednje škole Josip Glasnović. U međuvremenu su on i njegov dvije godine stariji brat Ante (Josip je rođen 7. svibnja 1983., a Anton 18. siječnja 1981.) postigli niz fantastičnih rezultata u gađanju letećih meta (ukupno 24 medalje s velikih natjecanja, Josip 15, Ante 9; više od 500 raznih trofeja) kojima su na sebe skrenuli pozornost hrvatske sportske javnosti.
Prošlog tjedna na Europskom prvenstvu u njemačkom Suhlu potvrdili su dominaciju u Europi. Josip je pojedinačnu broncu s prethodnog prvenstva pretopio u zlato (ipak se radi o zlatarovu sinu), a njih dvojica su se, zajedno s Novigrađaninom Giovannijem Cernogorazom (rođen 27. prosinca 1982.), popeli na najviše postolje u momčadskoj konkurenciji. Obranili su kontinentalni naslov i još jednom dokazali da imamo najbolju reprezentaciju u Europi!
- Odradili smo jako dobre pripreme kod Željka Vađića u Lukavcu. S treninzima smo počinjali u sedam sati ujutro i trenirali skoro cijeli dan. Na posljednjem treningu uoči odlaska u Njemačku nisam znao za promašaj, a tako je bilo i na početku prvenstva. Serija je potrajala, promašio sam tek u 152. gađanju - otkriva nam Josip, hrvatski rekorder u parnom trapu (144 od 150) i jedan od trojice rekordera u trapu (124 od 125).
Osim oka sokolovog, u ovom sportu je vrlo važna mirna ruka i još važnija - mirna glava. Evo kako Josip dolazi do potrebne usredotočenosti:
- Razgibavanje je obvezno, a nakon toga slušam glazbu i pokušavam se isključiti iz vanjskog svijeta. Ne gledam čak ni rezultat jer onda bih previše o tome razmišljao. Psihološki pritisak uvijek postoji, ali ja pokušavam razmišljati samo o sljedećem metku.
Cernogoraz je lani u Londonu osvojio olimpijsko zlato, pobijedivši u uzbudljivom raspucavanju Talijana Massima Fabbrizija, a sada je tog istog Fabbrizija u finalu tukao i Josip (Fabbrizi je promašio pet meta, Glasnović samo jednu). Talijani su ostali i bez momčadske medalje, pa Fabbrizi nije skrivao bijes.
- Pun mi je k... i tih Hrvata. Uvijek se nađe jedan da me zaj... - gunđao je Fabbrizi tako da ga svi čuju.
Talijanima neuspjesi tim teže padaju jer su oni u tom sportu velesila, a njihove tvrtke su i najveći proizvođači opreme: Clever Mirage streljiva, a Beretta pušaka, odjeće i pribora. Na kraju krajeva, Talijani (Beretta) su i najveći sponzori naših strijelaca. Pomažu Glasnoviće, a još više Cernogoraza, kojemu su nudili državljanstvo i mogućnost da nastupa za Italiju.
Glasnoviće zovu i Srbi. Oni su pokraj Zrenjanina izgradili supermodernu streljanu s hotelom s pet zvjezdica i vanjskim bazenom. Nude im stan, plaću i velike premije. Dobivanje državljanstva ne bi bilo problem jer su im roditelji podrijetlom s Kosova, koje Srbi još uvijek smatraju svojim teritorijem. No upravo kad bi braća i pristala, mama Marija im nikad ne bi dopustila da na majicama imaju bilo koji drugi grb osim hrvatskoga. I zato se Glasnovići trse da se ovdje, u Hrvatskoj, izbore za što bolje uvjete. Svjesni su u kakvoj je situaciji država, znaju da je to skup sport, ali ne odustaju.
- Tražimo samo malo više reda i da se poštuju neki dogovori. Sinovi primaju olimpijske stipendije od HOO-a, po 1400 kuna svaki i još po 2400 kuna od grada. No onda se dogodi da se te gradske stipendije za ožujak i travanj, umjesto njima, uplate Zagrebačkom streljačkom savezu koji je u blokadi još od organizacije EP-a. I popapala maca! Teško ćemo to vratiti - žali se tata Franjo, veliki zaljubljenik u taj sport i lov.
Tata i sinovi morali na burzu
Njegova zlatarska radionica na tržnici u Dubravi dosad je sve to financirala, no to ide sve teže.
- Ljudi nemaju novca, potražnja je sve manja. Momci su već godinama na burzi, a sada sam i ja. Objektivno nas ne treba toliko u zlatarnici. Josipu i Anti obećali su posao u vojsci ili policiji. Tako je to riješeno u mnogim zemljama, ali kod nas to nikako da zaživi. Kad god pitamo dokle se stiglo s tim, kažu: rješava se - ističe tata Franjo nabrajajući što je sve potrebno za bavljenje tim sportom.
- Puška stoji između devet i 13 tisuća eura, metak je 2,5 kuna, a svaki ozbiljniji natjecatelj potroši oko 20.000 metaka godišnje. To je oko 30.000 kuna, pa još oko 13 tisuća za mete, 300 eura za prsluk, isto toliko ili i više za posebne naočale... Kad sve to zbrojite, dođete do iznosa od 123.000 kuna godišnje po strijelcu. A tome još treba dodati prehranu, gorivo, majice, trenirke. Skup je to sport. I zato smo mi još uvijek amateri, a natječemo se s profesionalcima - kaže Franjo.
Pitali smo braću što misle jedan o drugome. Ante o Josipu:
- Josip je smireniji od mene, ja sam više eksplozivan. Ali puno pomažemo jedan drugome, prenosimo iskustva s linije, gledamo stoji li ovome drugome puška kako treba.
A Josip o Anti:
- U našim počecima svi su njega favorizirali, a ja sam bio u sjeni. To mi je bio poticaj da više treniram i usredotočim se na gađanje. Ante se ljuti zbog promašaja, dok ja to hladnokrvnije primam.
Zanimljivo je i kako otac gleda na sinove:
- Obojica su dobri. Ante je malo nervozniji, dok je je Josip staloženiji i ima čvrstinu. I jedan i drugi imaju potrebnu drskost i nisu ljubomorni jedan na drugoga. Ali isto vrijedi i za Cernogoraza. Jako se dobro slažu i nikad se ne zna tko će od njih trojice i na kojem natjecanju eksplodirati - veli Franjo.
Mama Marija najviše brine o prehrani. Otkriva:
- Obožavaju pašticadu s pireom i lazanje, domaći ajvar i janjevačku sarmu u listu od loze. Josip ne voli grah, ali inače nisu izbirljivi.
