Nedavno sam bila u Londonu u kojem sam gledala našu Zrinku Cvitešić u mjuziklu "Once" u znamenitom kazalištu Phoenix. Zrinka je za glavnu ulogu u tom mjuziklu čak tri puta dolazila u London na audicije da bi na kraju, između više od stotinu kandidatkinja, bila izabrana. Smatrala sam da je taj uspjeh uistinu velik i nisam dvojila treba li otići u London i vidjeti je na djelu. To je ujedno bio i moj prvi posjet tom spektakularnom gradu o kojemu sam toliko čula, ali eto, očito je trebao neki pravi razlog poput ovoga da odlučim tamo i otići. Bavim se poslom koji mi je omogućio mnogo putovanja po cijelom svijetu, što smatram velikom privilegijom, ali da nije bilo Zrinke, ne znam kada bih vidjela London. Naime, kada odlučim putovati za "svoj gušt", onda sam sklonija izabrati neku egzotiku, a London mi se nikad nije uklapao u tako nešto. Bilo kako bilo, konačno sam vidjela i taj sasvim poseban grad u kojemu je uspjeh naše Zrinke još značajniji i veći nego što sam mogla pretpostaviti prije odlaska na Otok.
Kazalište je rasprodano danima prije premijere. Crveni tepih dočekivao je mnogobrojne goste među kojima je bilo i velikih zvijezda poput Lloyda Webbera. Ulazak u gledalište nudio je prvo iznenađenje. Slijedila sam nekolicinu ispred sebe i odjednom smo se našli na pozornici. S finim crnim pivom u ruci. Glazbenici, njih dvanaestero, za koje nisam znala da su ujedno i glumci u predstavi sjajno su svirali irske pjesme dok je publika zauzimala svoja mjesta. Svi smo pratili ritam, a neki su i zaplesali. Nakon nekog vremena, kada je svih više od tisuću mjesta u kazalištu bilo popunjeno, i mi smo sišli sa scene te zauzeli svoja mjesta. Predstava je počela. Odmah, na samom početku, iz dubine mraka gledališta ušla je Zrinka. Nježno, poput gazele, skromna i jednostavna popela se na pozornicu, obratila svom partneru s kojim je počela dijalog koji je uz pjevanje i predivnu priču trajao iduća dva sata. Zrinka je igrala fantastično, toliko se stopivši s ulogom da sam zaboravila da se sve odigrava na sceni. Jednostavno, njezina gluma i gluma ostalih sudionika predstave pomogli su da otputujem u neku drugu sferu. Taj osjećaj mogu napraviti samo veliki glumci i velike predstave.
Uvijek me fasciniralo kako na Broadwayu glumci godinama mogu igrati svaki dan istu predstavu i to jednakim žarom i strašću kao da je prva ili zadnja. Na mene su tako djelovale gotovo sve predstave koje sam vidjela u New Yorku, a posebno Miss Saigon, Aida, Cabaret, Corul Line, Fantom u operi...
Zrinkin "Once" na mene je ostavio isti dojam. U njemu sam se totalno identificirala pričom, smijala sam se i plakala. Ne mogu si pomoći iako svaki put sebi kažem: Kaj cmizdriš, pa to je samo mjuzikl!? Cijela ekipa sjajnih glumaca koji jednako dobro glume, sviraju, plešu i pjevaju, predvođena Englezom Dectanom Benettom i našom Zrinkom bila je fenomenalna. Zrinka je na poseban način pokazala sve ono što ju je dovelo do glavne uloge na slavno mjesto poput West Enda. Sjajno je glumila, svirala Mendelsohna, a publiku je posebno bez daha ostavljala u lirskim dijelovima kada je uz vlastitu pratnju na glasoviru iz nje izlazila emocija, koja je dana rijetkima, a totalno je prelazila rampu. Uživala sam zbog nje, zbog toga što je pokazala da se može uspjeti bez obzira što dolaziš iz male Hrvatske. Ogroman aplauz te gledalište koje se diglo na noge bio je najbolji dokaz da je uspjeh predstave ogroman, da se trud isplatio, da će predstava imati i dalje publike. Naime, Zrinka ima ugovor na godinu dana, s tim da igra osam predstava tjedno. Srijedom i subotom – dvije, a nedjelja je slobodna.
Poslije predstave priređen je veliki party na koji se moglo ući samo s pozivnicama koje su bile strogo kontrolirane. Zrinka je izgledala poput prave dive u prekrasnoj kreaciji naše sjajne multipraktik-umjetnice Matije Vujice. Novinari su opsjedali Zrinku, tražili izjave, fotografirali je. Još istu večer njezina velika fotografija s tekstom koji o njoj govori u superlativima izišla je najtiražnijim londonskim večernjim novinama.
Ono što me ražalostilo iako ne i iznenadilo jest činjenica da s naše, hrvatske strane nije bilo neke medijske navale. Znamo da su vremena teška i da se štedi, ali kao što je moj životni pratilac rekao: "Našim medijima zanimljivije je je li neka starleta popušila nekome u Beogradu, i tu se ne gleda koliko košta putovanje". Naime, teško mi je razumjeti da gotovo svi urednici novina i TV emisija koje prate domaća i svjetska događanja, nas čitatelje i gledatelje smatraju toliko glupima, da nam neprestano serviraju neke bedastoće o ljudima koji ni sami nisu svjesni kako su postali "medijske zvijezde", čiji se svaki korak ili gluposti koje izgovore – pozorno prate. Izgovor tih urednika je da "to prodaje novine" ili da "to ljudi rado gledaju"!¨
Ja tako ne mislim, i ne samo ja, znam to iz svakodnevnih razgovora s mnoštvom ljudi koji slično misle. Ljudi želi čitati i gledati i nešto pametnije od praćenja starleta i polusvijeta te opisa njihovih haljinica ili cipela i koliko je tko potrošio na torbu ili tko je s kim. A sve to kao udarna vijest! Nazvala bih to zatupljivanjem naroda što je možda i konačni cilj onih koji stoje iza svega, jer s tupljim narodom lakše je manipulirati. O ovome bi se dalo toliko toga napisati, ali to nije cilj ovoga londonskog komentara jednog velikog hrvatskog uspjeha izvan Lijepe Naše, na najvažnijoj svjetskoj kazališnoj pozornici. Samo želim dodati da sam na svoju Facebook-stranicu stavila nešto fotografija s te večeri i neke svoje komentare, a smajlića i komentara na te moje izvještaje bilo je na pretek, kao nikada prije! Da, a te moje fotke koristili su i mnogi hrvatski mediji, što mi je drago, jer je barem na taj način i onaj dio hrvatskoga pučanstva kojemu je stalo i do ovakvih rijetkih događanja bio informiran o nečemu stvarno značajnom za hrvatsku kulturu na koju smo toliko (barem na riječima) ponosni!
Budite mi pozdravljeni, ma gdje bili.
