Posjetiti Italiju a ne vidjeti Siciliju je kao da uopće niste vidjeli Italiju jer Sicilija je ključ svega, pisao je 1787. Johann Wolfgang Goethe u svom Putu po Italiji. I doista, na Siciliji čovjek ima osjećaj da je na izvoru stvari, kako zbog geoloških razloga – iz utrobe Zemlje i dalje kroz Etnu bljuje lava i (re)formira krajolik, kao u prapočecima, tako i kulturnih, od velebnih grčkih kazališta u Siracusi i Taormini do suvremenije “linije palme” o kojoj je pisao Leonardo Sciascia polazeći od znanstvenog uvida kako se svake godine za 500 metara od Sicilije prema sjeveru pomiče granica klime pogodne za rast te biljke. No Sciascia uz to dodaje da se istim tempom prema sjeveru pomiče i granica ispijanja “ristretta” tj. kratkog espressa (vidi naziv kolumne) i političkih skandala, te da je “linija palme” već iznad Rima. Od tada je prošlo pola stoljeća pa se danas čini kako su cijela Italija, ali i dobar dio Europe, postali Sicilija. U smislu negativnog stereotipa, danas je manje Sicilije na Siciliji nego u nekim drugim dijelovima kontinenta, što je razlog više za posjetiti taj divan otok.
Mladi Goethe dolazi na Siciliji u sklopu Grand Toura, velikog odgojno-obrazovnog putovanja koje je bilo neizostavan element u sazrijevanju plemića i drugih bogatih i obrazovanih mladića u 18. i 19. stoljeću. Putujući Europom upoznavali su povijest, politiku i umjetnost ključnih europskih zemalja, pri čemu je najvažnija etapa bila arheološki i kulturno prebogata Italija, od Venecije i Firence preko Rima do Napulja s Pompejima, a neki su se, poput Goethea, spuštali sve do Sicilije, kao krune velikog putovanja.
Arhitekt i pisac Friedrich Maximilian Hessemer pisao je s Grand Toura kako je Sicilija točka na “i” Italije te da mu ostatak Italije izgleda samo kao stabljika postavljena da pridržava taj cvijet.
Mladi Englezi, Nijemci i drugi sjevernjaci su nekada putovali Italijom da bi se osvijestili, sazreli, produbili svoje kulturne korijene. Danas sa Sjevera kontinenta masovno idu na Mediteran da se što više onesvijeste, razvale i izgube. Možda neki neostvareni Goethe 21. stoljeća danas pokazuje golu guzicu na Ibizi, šmrče u Taormini ili bljuje teturajući do smještaja na Zrću.
Druga bitna razlika u odnosu na Goetheovo vrijeme je što je Grand Tour nekada bio istinska avantura, dugo, mukotrpno i riskantno putovanje. Transport je tada bio životinjski, spor i neudoban, smještaj nesiguran, a o tome gdje ćeš i kako pojesti ili što ako se razboliš mjesecima putovanja daleko od kuće da i ne govorimo.
Kako izgleda moj put na Siciliju 2019.?
Potpuno neavanturistički, iskalkulirano i udobno. Iz svoje fotelje preko Interneta sam sve unaprijed proučio i provjerio. Kupiš mobitelom autobusnu kartu do Trsta, avionsku do Catanije, pregledaš smještaje na točkama koje te zanimaju. Smještaj iznajmljuješ preko Airbnb-a, gdje vidiš svaku pojedinost, uključujući i ocjene i komentare ranijih gostiju, dakle, nema više nikakvog rizika ni iznenađenja. Ovdje treba dodati kako je smještaj na Siciliji nešto povoljniji nego kod nas na moru, hrana u restoranima košta otprilike isto, kava je jeftinija (uglavnom jedan euro) i bolja, pivo nešto lošije i skuplje. Glavne točke na Siciliju su povezane autocestom koja se ne plaća, osim na dijelu između Catanije i Messine, a i tu sam u dva navrata platio simbolične iznose, jednom 1,10 eura, drugu dionicu samo 50 centi.
Prije puta sam on-line odabrao i platio preko rentacara auto koji me čekao na aerodromu, gdje ću ga na kraju Toura i vratiti. Svaki restoran, svaku slastičarnicu i bar koje posjećujem je moja pedantna bolja polovica provjerila na TripAdvisoru, vidjela kako su ih ocijenili i opisali raniji korisnici. Ukratko, u vrijeme Interneta na Grand Touru više nema rizika, nema avanture. Mogu glumatati velikog pustolova, kao zlatna mladež koja obilazi nedođije sa zlatnim kreditnim karticama u ruksacima, ali bi to bila temeljna laž.
Svijet je potpuno premjeren, opisan, sve u njemu je iskalkulirano, ocijenjeno, kvalificirano, svaka točka je poslikana i možeš je trenutno vidjeti na Google Maps, ali to ne znači da je manje fascinantan, sve je u oku promatrača.
Mogao sam glumiti Goethea na Siciliji pa, primjerice, u vožnji ne koristiti navigaciju već slijediti prometne znakove ili koristiti papirnate karte gradova pa lutati i gubiti vrijeme. Mogao sam se lišiti blagodati Interneta pa igrati ruski rulet s restoranima i slastičarnicama, riskirajući zlovolju ili čak salmonelu. Ovako mi je sve servirano na pladnju, na prvi pogled nema avanture, ali možda je u bitnome avantura nešto drugo, a ne samo kockanje vremenom i želucem. Bolje je putovati danas nego prije dvadeset ili dvjesto godina jer se možeš fokusirati na bitno, ne gubiti vrijeme, energiju i živce na sporedne stvari.
A najzanimljiviji su ljudi. Ono što nam je zajedničko sa Sicilijancima je da nam je zemljom protutnjalo sve i svašta. Zna se da je na otoku prije dolaska Grka živjelo starosjedilačko stanovništvo, Sikuli, Sikani i drugi, a onda su se izredali Grci, Rimljani, Vandali, Bizant, Arapi, Normani, Švabe, Anžuvinci, Španjolci, da bi od 18. stoljeća Sicilija bila neovisna država s Jugom Italije pod Burbonima, i na koncu, nakon 1860. i Garibaldijevog spektakularnog iskrcavanja, postala dio ujedinjene Italija. Ali mnogi i danas kažu kako Sicilija nije Italija (ali što u Italiji jeste Italija?), i doista je u puno toga drugačija. I za najupućenije Sicilija krije dodatna iznenađenja. Primjerice, u unutrašnjosti otoka oko šezdeset tisuća ljudi i danas govori “lombardski” dijalekt. To su potomci ljudi sa Sjevera Italije i iz Francuske koje su još u 11. stoljeću nakon zauzeća Sicilije naselili Normani. Zato se ne treba čuditi ako na Siciliji vidite i svjetlokosog i kršnog domaćeg čovjeka, potpuno drukčijeg od stereotipa o Sicilijancima.
S raznih strana su se ljudi doseljavali na Siciliju, ali su i Sicilijanci naseljavali svijet. Kao mali primjer vrijedi navesti američku industriju zabave, u kojoj su od početka bili istaknuti brojni ljudi sicilijanskog porijekla kao što su Martin Scorsese, Frank Sinatra, John Travolta, Al Pacino, Frank Zappa ili danas sveprisutna Lady Gaga (Stefani Germanotta).
Ako ostavimo postrani časne sicilijanske starine Arhimeda i Empedokla, najveći kulturni proizvod Sicilije je književnost. Talijanska lirika, koja će vrlo brzo doseći vrhove s Danteom i Petrarcom, započinje u 13. stoljeću sa “sicilijanskom školom” koja se okupljala na dvoru Fridriha II. u Palermu, i u okviru koje je nastao sonet. Književni bum Sicilije događa se koncem 19. i u 20. stoljeću, kada Sicilija daje ne samo dva nobelovca, Luigia Pirandella i pjesnika Salvatorea Quasimoda već i začetnika talijanskog verizma, Giovannija Vergu i brojne druge velike književnike, uključujući i Andreu Camillerija, koji je umro prije dva tjedna u 93. godini života.
Otkud tako jaka književnost na Siciliji? Dijelom vjerojatno zato što se tamo nešto događalo pa se imalo što za reći, a zahvaljujući tradiciji imalo se na što i nadovezati. To možda objašnjava i veliku književnu oseku koja je, s izuzetkom Camillerija, nastupila zadnjih desetljeća.
Sreća pa svi ne čekaju dugo na umjetničko sazrijevanje poput Camillerija koji se proslavio tek na pragu sedamdesete prvim romanom o inspektoru Montalbanu. U Cataniji, drugom gradu po veličini na Siciliji, diče se Vincenzom Bellinijem, velikim skladateljem koji je umro s nepune 34. Palermo nema glazbenog sina takvog ranga pa su možda zato u glavnom gradu Sicilije sagradili Teatro Massimo, najveću opernu kuću u Italiji i jednu od najvećih u Europi. Tu već ulazimo u složeno pitanje otočnog mentaliteta o čemu će biti više govora u sljedećem Kratkom espressu sa Sicilije.
Citajuci ovaj teks od Raspudica koji je jasan, jednostavan i leprsav, pitam se zasto Nino ne iskoristi taj talent za neki roman, novelu... Steta sto je samo jednom tjedno...