Reci njihovim mafijašima da su amateri prema našima”, piše mi prijatelj nakon što sam mu odgovorio da sam u Palermu. E sad, kako da nađem mafijaša i kažem mu: scusi, devo dirle una cosa… i priopćim mu da su amateri prema hrvatskoj ekipi? Prije svega, mafijaša je teško naći jer osnovna stvar u pogledu mafije je to da ona ne postoji. To će vam reći svaki njen član. Neki bezvezni brbljavac će možda i pričati o tome, ili čak hvalisavo sugerirati da je on dio tog sistema, dok će svaki ozbiljan igrač, galantuomo, negirati da to postoji. O tome lijepo poučava basna o piletu u kokošinjcu u okolici Palerma koje je pitalo stariju perad postoji li mafija. Nakon što mu nisu znali odgovoriti, otiđe pile pitati gradonačelnika, on mu kaže da ne postoji, zatim upita suca, koji mu da isti odgovor, pita župnika – on također kaže da toga nema. Pile se na kraju potrage vraća u kokošinjac i na pitanje drugih postoji li mafija, odgovori – ne postoji. Od tada su ga svi gledali sa strahopoštovanjem uvjereni da je pile postalo član mafije.
Sicilija je raskošna u svojoj fizičkoj ljepoti, raznolikosti, dugoj povijesti i bogatoj kulturi pa njene poklonike, u koje spadam i sam, dodatno žalosti što je većina neupućenih stereotipno doživljava kao neki talijanski otok poznat po mafiji.
A taj neki otok je najveći na Mediteranu, ima preko pet milijuna stanovnika, dakle, Sicilijanaca je više nego Hrvata, računajući i obje dijaspore. Ona je i zemlja velike raznolikosti, vrh Sicilije, točnije Etne, s 3326 m je znatno viši od vrha Hrvatske, imaju otprilike jednako dugu obalu našoj, brojnije stare gradove, dva Nobela iz književnosti i puno drugih stvari o čemu će biti više govora u sljedećim sicilijanskim kolumnama.
No, brend je brend, a glavni sicilijanski će, nažalost, još dugo biti ono što Sicilijanci nazivaju cosa nostra, naša stvar, a ostatak svijeta mafija, što je sa strane pridodan izraz. Etimologija “mafije” je nejasna, neki lingvisti tvrde da mu je porijeklo u arapskom, a neki da je toskanskog porijekla. Prva dokumentirana uporaba te riječi na Siciliji dogodila se 1863. u jednom kazališnom komadu, komediji “I mafiusi de la Vicaria” čija je radnja smještena u zatvoru u Palermu. Pojam se kasnije proširio, ne samo za sicilijanski, nego i za organizirani kriminal obiteljskog tipa općenito.
Cosa nostra ima dugu i složenu povijest, isprepletenu s društvenim tkivom i mentalitetom Sicilije, i ne može je se svesti samo na puki organizirani kriminal. Zgodno, ali prejednostavno objašnjenje bilo bi da se tamo uslijed nefunkcioniranja institucija razvio taj paralelni sistem koji uskače umjesto države ili protiv nje ako je bila neprijateljska. No u nekim fazama je “naša stvar” bila u izrazitoj simbiozi s državom, točnije, dijelovima politike.
Kad bi ta ljubav pukla, ubijalo se masovno, pa su ostajali i cadaveri eccellenti, izuzetni leševi. Ubijani su generali, suci, visoki policijski službenici, parlamentarni zastupnici, gradonačelnici, istaknuti novinari, svećenici, ubijen je brat današnjeg predsjednika Italije Sergia Mattarelle, Piersanti Mattarella, koji je ustrijeljen 1980. dok je bio predsjednik pokrajine Sicilije.
Vrhunac pokolja događao se početkom devedesetih. Klan iz Coleonea, na čijem je čelu bio krvoločni capo Salvatore Totò Riina išao je do kraja. Napušten je svaki kodeks, ubijale su se i žene i djeca. Paradoksalno, čini se kako snaga mafije nije bila u njenoj nemoralnosti, već u dijelu svojevrsnog morala, osjećaja časti i izvaninstitucionalne pravde, koliko god ona bila nakaradno pojmljena. Kada je toga nestalo, cosa nostra izgubili je presudnu potporu i počeli su se javljati prvi pokajnici, provoditi uspješne istrage i suđenja. No njen zadnji trzaj je bio posebno krvav.
Vozeći se prema Palermu autocestom A29 upućenom vozaču je teško ne uzdrhtati pri pogledu na golemi spomenik sucu Giovanniju Falconeu koji dominira nad tom lijepom cestom uz more. Ubijen je 1992. dok se vozio s aerodroma u Palermo, zajedno sa suprugom i troje policajaca iz pratnje. Pripadnici klana iz Colenonea postavili su 400 kila eksploziva i daljinski digli u zrak veliki komad autoceste dok je njim prolazi automobil i pratnja nesretnog suca. Dva mjeseca kasnije autobombom usred Palerma ubijen je drugi važan sudac, Paolo Borsellino, zajedno s pet policajaca.
U katedrali u Palermu, nakon što se pokloni svetoj Rozaliji, zaštitnici grada, namjernik se, poput pape Franje lani, može pomoliti i na grobu blaženog Pina Puglisia, svećenika kojeg je mafija ubila 1993. Radio je s mladima, pokušavajući ih otrgnuti od kriminala, i na koncu postao prvi službeni mučenik Crkve kojeg je ubila cosa nostra.
Vrh mafijaške piramide je pometen tih devedesetih. Ne zna se je li do danas nešto slično rekonstruirano, ali činjenica je da je, u odnosu na to vrijeme, gledano izvana, stanje sigurnosti gotovo uzorno.
Vremena su se promijenila i ekipa je vjerojatno većinom ugrađena u legalne novčane tokove. “Potrebno je promijeniti sve kako bi sve ostalo isto” kaže lik u Gepardu, veličanstvenom povijesnom romanu objavljenom 1958., godinu dana nakon što je umro njegov autor, sicilijanski plemić Giuseppe Tomasi di Lampedusa, potomak obitelji koja je, između ostalog, gospodarila i otočićem Lampedusom, bližim Africi nego Siciliji, na kojeg danas pristaju ilegalni imigranti kojih ćemo i mi dobivati sljedovanje kao posebnu čast kad budemo presjedali EU.
Misao iz Geparda vrijedi za sva vremena u kojima se događaju lomovi. Na površini je doista sve promijenjeno. Kao turist na Siciliji se osjećam potpuno sigurno, nisam vidio nikakve džepare, nikakvo nasilje, niti čuo za krađe na plažama ili provale u automobile. Stanje je po tom pitanje neusporedivo bolje nego, primjerice, u Barceloni. Moguće je da tu sigurnost treba dijelom zahvaliti i onoj organizaciji koja ne postoji, jer je ugrađena u sve poslove i tijekove novca na otoku pa joj je u interesu turisti dolaze, lijepo i sigurno se osjećaju i spokojno troše novac.
Kad bi postojali, kako bi danas izgledali mafijaši? Kako bi se oblačili? Navodno, oni najniži, dilerčići, su u trenirkama i voze poluraspadnute skutere. Oni iznad njih su u skupim autima, furaju markiranu sportsku eleganciju. Capi nose najbolja odijela i najskuplje satove, žive u nedodirljivim vilama. No onaj na samom vrhu, “capo di tutti capi” na van živi skromno, oblači se kao penzioner. Bernardo Provenzano, boss koji je naslijedio Tota Riinu, kad su ga uhitili nakon više od 40 godina skrivanja, djelovao je poput skromnog djeda sa sela iz okolice Corleonea. I raniji bossovi su furali minimalizam, coppola na glavi, bijela košulja, jednostavno crno odijelo.
Tradicionalizam mafije se vidi i u dugoj uporabi lupare, skraćene puška bez kundaka, koja je nekada služila za lov na vukove, a koju su redovito koristili za egzekucije i nakon što su se pojavila efikasnija i lakše skrovita oružja. Lupara se može vidjeti i u Coppolinom Kumu.
Mafija nije samo parainstitucija nego i način razmišljanja. O tome, znatno dublje od amerikaniziranog prikaza kod Maria Puza, po kojem je snimljen Kum, možemo čitati kod Leonarda Sciascie, velikog sicilijanskog pisca čija su djela prevođena i na hrvatski.
Sciascia se u jednom intervjuu retorički zapitao kako ne biti pesimist u zemlji u kojoj ne postoji futur. Naime, u sicilijanskom dijalektu morfološki nema oblika za buduće vrijeme. Sicilijanci stoga i jezično žive u vječnoj sadašnjosti preko koje izražavaju i ono što će biti sutra.
Početkom srpnja talijanske novine su prenijele vijest da je u Villafratiju, blizu Palerma procesija s Presvetim koju je predvodio mjesni svećenik don Guglielmo Bivonam zastala pred kućom utamničenog mafijaškog bossa Cire Badamija, odati mu posebnu počast. Na to su zapovjednik karabinjera i gradonačelnik napustili procesiju i tužili župnika nadbiskupu Palerma.
Prošlog tjedna je munjevitom akcijom u kojoj je sudjelovalo više od 200 ljudi specijalnog odreda talijanske policija i FBI-a, istovremeno u New Yorku i Palermu uhićeno 19 članova klanova Inzerillo i Gambino, među kojima i Salvatore Gambino, gradonačelnik Torrette. Budući da nitko nije kriv dok mu se ne dokaže krivnja, na pitanje ima li mafije na Siciliji razborit izvjestitelj bi mogao odgovoriti kao onaj dedo u Širokom Brijegu (tada Lištici) kad su koncem 80-ih pitali ima li nacionalizma u Lištici: Da ga ima… nema ga, a da ga nema… ima ga!
Ja je nisam vidio, dakle, ako me u zaključku ovog prvog dijelu sicilijanskog dnevnika pitate ima li mafije na Siciliji, moj odgovor je – naravno da nema.
Istra također ima svoju Kozu Nostru, policija je nedavno objavila da je Pula prvi grad u Hrvatskoj po nasilju i kriminalu, dok je Istra već 20 godina rekorder po broju ovisnika, da ne spominjem to kako je brutalno opljačkano stotine tvrtki poput Uljanika, Damir Kajin godinama o tome govori, međutim institucije iz nekog čudnog razloga ne reagiraju, čak ni mediji o tome ne govore, prema tome nije nikakvo čudo što je nedavno ubijen Nijemac, niti je čudo što je majka ubila svoje dijete, niti je čudo što je gradonačelnik trokirao kao da je na teškim drogama.