Nikada nijedan prosvjed u Hrvatskoj nije nadmašio onaj u znak potpore legendarnoj Stojedinici. Sto tisuća ljudi ustalo je 1996. godine protiv gašenja radija koji je u vrijeme HDZ-ove vlasti pokojnog predsjednika Franje Tuđmana bio simbol slobode govora i jedan od rijetkih, ako ne i jedini, antirežimski medij u Hrvatskoj. Sto tisuća građana Hrvatske spasilo je tada Stojedinicu od oduzimanja koncesije. Sto tisuća ljudi imalo je potrebu spriječiti cenzuru, nasilno gušenje kritičkog medija i zaustaviti čizmu režima koja je gotovo pregazila radio koji prkosi establišmentu.
Iako se taj prosvjed prometnuo u simbol otpora Tuđmanovu režimu, zanimljivo je primijetiti da je tu silu ljudi pokrenula tek odluka o gašenju Stojedinice, ne i Tuđmanov stil vladanja, pljačka počinjena u privatizaciji, bogaćenje HDZ-ovih prvaka... Ni 23 godine poslije situacija nije drukčija. Prosvjed poput onoga za Stojedinicu, doduše, nije se ponovio, ali Hrvati, premda često izlaze na ulicu, i dalje ne prosvjeduju protiv korupcije, klijentelizma, uhljebljivanja, stila vladanja, političkih elita, svega onoga što od nastanka države opterećuje društvo i guši zdravu klimu u kojoj bi se cijenili obrazovanje i kompetencije, a ne partijske iskaznice, lojalnost i privrženost aktualnom političkom vladaru. Drugo je pitanje jesu li prosvjedi način promjene ustaljenih političkih obrazaca ili to mogu činiti, kako kaže prof. Ivan Rimac, samo nove političke snage.
Nema tu straha
U Hrvatskoj se posljednjih godina često prosvjeduje, čak se može reći da se konkretni problemi rado rješavaju na ulici, ali ne prosvjeduje se protiv vlasti, kako to čine u Srbiji prosvjedujući protiv predsjednika Aleksandra Vučića. Prosvjed radnika zbog mogućeg stečaja brodogradilišta Uljanik i 3. maj, prosvjed zbog uništavanja Medvednice, zbog počasnog doktorata Milanu Bandiću, prosvjed vatrogasaca jer država godinama nije htjela jedinom vatrogascu koji je preživio tragediju na Kornatima isplatiti odštetu, prosvjedi roditelja zbog spasonosnog lijeka Spinraze, zbog nefunkcionalne Hitne pomoći u Metkoviću...
Hrvati su otkrili da je politički pritisak najbolji način rješavanja, uvjetno rečeno, manje kompleksnih problema za koje je potrebna tek jedna odluka da bi se situacija promijenila, kako će poslije objasniti prof. Rimac. Ako roditelji prosvjeduju jer svoj oboljeloj djeci treba omogućiti Spinrazu, vrlo je vjerojatno da će im Vlada to i odobriti, ako se vatrogasci zauzmu za Franu Lučića, Državno odvjetništvo po nalogu premijera Plenkovića već će za koji dan napokon odobriti odštetu i mjesečnu naknadu... Zanimljiv je primjer prosvjed protiv obiteljskog nasilja #spasime koji je organizirala glumica Jelena Veljača, a na kojem se u ulozi običnog građanina pojavio i Andrej Plenković. Bila je to jedna od rijetkih prilika u kojoj je građanin Plenković prosvjedovao protiv premijera Plenkovića, kaže prof. Žarko Puhovski. I ne samo to, odmah idućih dana primio je i predstavnike te inicijative te prionuo izmjenama zakona da se obiteljsko nasilje više ne bi tretiralo kao prekršaj, nego kao kazneno djelo, što prema poznavateljima sudske prakse i nije najbolje rješenje.
U ovu priču o prosvjedima uklapa se i prosvjed branitelja u šatoru u Savskoj, pred Ministarstvom branitelja koji je počeo 20. listopada 2014. i trajao čak 555 dana. I taj je prosvje ostao samo interesan, ali za račun desnice i bez snage objedinjavanja. Bio je to u osnovi prosvjed protiv “nenarodne vlasti”, kako su je nazvali vođe prosvjeda, čiji su reprezenti bili Zoran Milanović, tadašnji premijer i šef SDP-a, i Ivo Josipović, tadašnji predsjednik RH, umotan u protest protiv tadašnjih vodećih ljudi Ministarstva branitelja - Predraga Matića Freda i Bojana Glavaševića. Iako su branitelji, predvođeni Josipom Klemmom i Đurom Glogoškim, artikulirali kako prosvjeduju jer ih tadašnji ministar branitelja Matić i njegov prvi suradnik Glavašević omalovažavaju i potcjenjuju i smanjuju njihova prava, naknadno se iskristaliziralo kako je jedini cilj bio, uz asistenciju HDZ-a ili asistencija HDZ-u, rušenje tadašnje SDP-ove “nenarodne vlasti”.
VIDEO Plenković na prosvjedu #spasime:
Il principe
Šatoraši su bili referentna točka desnice, iz njihova se šatora ulazilo u izborne kampanje i bili su prva postaja nakon što bi se izbori dobili. Tako je predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović nakon pobjede prvo otišla u šator u Savskoj, a za svog savjetnika imenovala je jednog od vođa prosvjeda - Antu Deura. No, čak ni taj prosvjed nije se “probio” u narod i ostao je, premda u mnogim situacijma dramatičan, usko “strukovni”. U vrijeme sveopće prisutnosti na internetu i društvenim mrežama vijesti su znatno brže i lakše dospijevaju u javnost, tim je lakše i okupiti prosvjednike. Tako su bili organizirani tzv. Facebook-prosvjedi protiv tadašnje premijerke Jadranke Kosor, ali i prosvjed protiv obiteljskog nasilja #spasime.
Iako je premijer Plenković svako malo suočen s nekim manjim prosvjedom, osim onog protiv Istanbulske konvencije koji je okupio respektabilan broj ljudi u Zagrebu, nekog dramatičnog antirežimskog prosvjeda Plenković se ne treba bojati. Premda je sva vlast praktički koncentrirana u Plenkovićevim rukama, budući da se oporbeni SDP raspao, čak pet SDP-ovih zastupnika prešlo je u HDZ-ovu parlamentarnu većinu, a SDP-ov partner HNS raskolio se i svojim mandatima spasio HDZ-ovu Vladu još 2017. godine, nema straha od prosvjeda.
Plenković se u Hrvatsku iz Bruxellesa vratio s najavom da mu je cilj mijenjati HDZ i Hrvatsku, međutim nakon dvije godine mandata izgleda da je prije je HDZ počeo mijenjati Plenkovića i uvlačiti ga u svoje interesne mreže. Ali ni to sve ljude ne potiče da prosvjeduju protiv vlasti. Referendum o izmjeni izbornih pravila bio je jedini pokušaj pobune dijela građana protiv aktualnog modela vladanja, ali država ga je uspješno ugušila tvrdeći da nije prikupljen dovoljan broj potpisa da bi se referendum raspisao. Politolog Anđelko Milardović tumači kako je, kao i u svim sferama društvenog i političkog života tako i u demonstriranju nezadovoljstva u odnosu na institucionalni poredak, prisutna fragmentacija.
– Nema sinergije, a nema je zato što je riječ o diferenciranim interesima bez kohezivne snage koja bi mogla okupiti 100.000 ljudi. Svi nabrojeni prosvjedi interesi su određenih društvenih skupina. Ne postoji integrativni interes koji bi sve te skupine povezao u jednu cjelinu. To je jedno tumačenje, drugo jest ono da je i medijski prostor fragmentiran. Inače, tema je izuzetno zanimljiva jer upućuje na fenomen postupnog buđenja građana koji više ne mogu funkcionirati na ovaj način – smatra Milardović. On je izuzetno kritičan prema premijeru Plenkoviću pa kaže da je Plenković toliko prepotentan da duboko vjeruje u svoj model vladanja bez straha da bi mogao isprovocirati jače prosvjede.
– Prema četiri markera demokracije, Plenkovićev oblik vladavine “Il principe” stvarno skreće od ustavne formule demokracije. Prvi marker kaže da sustav koji je demokratski mora imati jaku kontrolnu grupu u parlamentu. Kako tog elementa nema, to je prvo skretanje od Ustavne formule. Da stvar bude još luđa, Plenković se time hvali, tim odsustvom oporbe i činjenicom da HDZ ima 28 posto potpore. To je paradoksalna i mizerna snaga, biračko je tijelo daleko veće od 28 posto. Drugi marker je marker slobode medija, a mediji su pod sve većom kontrolom, pretvara ih se u PR i propagandu. Treći je marker miješanje obavještajnih službi u dvorske borbe, a četvrti je postparlamentarno stanje jer parlament jedva više predstavlja interese građana i njihovu izbornu volju. Ta su četiri markera najbliža obilježjima autoritarne države po Franzu Neumannu – analizirao je Milardović. Potpuno je iznenađen, nastavio je, da netko tko je došao iz bijelog svijeta i tko je educiran poput Plenkovića u politički život mlade demokracije unosi sjevernokorejske elemente.
– On je toliko uživljen i ima osjećaj neograničene moći, a kako ga ne bi imao kad nema kontrolnu skupinu. U državnom mediju on se pojavljuje kao glavni i dogovorni urednik Informativnog programa i glavni politički analitičar. I nama koji radimo za nula kuna oduzeo je kruh – našalio se Milardović.
Profesor Žarko Puhovski, pak, objašnjava da je javno mnijenje upalo u zamku općeg prijezira prema politici. A pristojni ljudi koji izlaze na ulicu prosvjedovati ne žele se baviti nepristojnim stvarima poput politike.
– Prosvjed za Stojedinicu daleko je najveći prosvjed u suvremenoj Hrvatskoj, a naoko je započeo zbog, uvjetno rečeno, nebitne stvari. Prometnuo se u antirežimski prosvjed, ali taj skok od prosvjeda za konkretan problem do opće teme više se ne događa. Svi se zgražaju nad politikom, a na izborima začepe nos i opet izaberu iste stranke, HDZ ili SDP pod izgovorom da trećih nema – objasnio je Puhovski. On smatra da se Plenkoviću antirežimski prosvjedi neće dogoditi jer se on ne bavi strategijom, nego samo taktikom.
– Na rubu strategije bio je samo s Istanbulskom konvencijom, ali i taj je prosvjed propao zbog nesposobnosti Crkve da se organizira i slabe desnice – smatra Puhovski. Osvrnuo se i na prosvjede protiv počasnog doktorata Sveučilišta u Zagrebu gradonačelniku Milanu Bandiću rekavši da je sramota da se nitko nije pobunio kada je Sveučilište počasni doktorat dodijelilo Draganu Čoviću, predsjedniku HDZ-a BiH.
– Bandić je zaslužan što je Muzička akademija dobila svoju zgradu, a koje su Čovićeve zasluge? – zapitao se Puhovski. Zapažanja Žarka Puhovskog o tome da unatoč modelu klijentelizma, korupcije i uhljebljivanja birači i dalje zaokružuju HDZ ili SDP, paradigmatski je primjer funkcioniranja politike i birača u Hrvatskoj. Koruptivna hobotnica satkana od rođačkih veza, poznanstava... izgleda odgovara i biračima koji su se navikli na takav model funkcioniranja. Profesor Ivan Rimac s Pravnog fakulteta, pak, kaže da je prosvjedima u Hrvatskoj zajednički nazivnik to što se problemi zbog kojih se prosvjeduje mogu riješiti relativno brzo i jednostavno jednom odlukom.
Iznimno lojalni partneri
– Uglavnom je na tim prosvjedima riječ o dodatnim pravima, sad ne ulazim u to jesu li ti zahtjevi opravdani, i u takvim situacijama politički pritisak na vlast rezultira rješenjima. Kompleksni problemi koji zahtijevaju nositelja promjena i program koji će dovesti do promjena ne realiziraju se uličnim prosvjedima – rekao je Rimac. Upozorio je da nema prosvjeda koji bi bili usmjereni protiv stila vladanja Milana Bandića koji je godinama na udaru kritike oporbe i medija, ali kad je donesena odluka da mu se dodijeli počasni doktorat, stvorila se kritična masa koja je odlučila prosvjedovati. Rimac objašnjava da je za velike, sistemske promjene potrebna nova politička snaga koja bi bila nositelj promjena i programa tih promjena. Uzeo je primjer Brexita i dodao da je bilo relativno lako donijeti odluku na referendumu o izlasku V. Britanije iz Europske unije, ali da o modelu izlaska nije nimalo lako odlučiti.
– Da se na referendumu odlučivalo o načinu izlaska iz Europske unije, teško da bi ta odluka bila donesena – rekao je Rimac. Kada je riječ o antirežimskim prosvjedima u Beogradu, Rimac objašnjava da su ti prosvjedi usmjereni isključivo protiv srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića.
– Tu je pitanje jesu li prosvjedi legalan oblik smjene vlasti ili je ta vlast postala toliko bahata da je to jedini način da bude smijenjena – poručio je Rimac. Za premijera Plenkovića smatra da kontrolira političku situaciju i da se jedine promjene kada je riječ o njegovoj vladavini mogu dogoditi na izborima ili eventualno udarima unutar HDZ-a.
– Iznimno lojalni koalicijski partneri Plenkoviću su omogućili mir u Saboru, njega eventualno može brinuti ili iznenaditi situacija u samom HDZ-u – zaključio je taj analitičar.
VIDEO 16 najmoćnijih žena u hrvatskoj politici i društvu:
Daleko najveći demokratski prosvjed u Hrvatskoj bio je 2001. godine na splitskoj rivi za generala Norca. Tu je bilo oko 150 tisuća ljudi. Na tzv. "prosvjedu za stojedinicu" a stvarno nasilnom pokušaju preuzimanja vlasti putem ulice nakon što je CNN objavio fake news da Tuđman umire u bolnici Walter Reed u Washingtonu, nazočilo je 10 do maksimalno 15 tisuća primjeraka stoke sitnog zuba a od kojih je najveći dio kasnije shvatio da je bio izmanipuliran.