Hrvatska je odsad bogatija za još jednu stranku pod nazivom Nova Politika, pri čemu je riječ politika u nazivu napisana velikim početnim slovom. Samo je nejasno je li to poruka ili najobičnija nepismenost osnivača. A osnivač je još jedan u nizu onih koji nakon raskola s prijašnjom opcijom traže daljnje životarenje u politici sa strankom za koju se zna odmah tko će joj biti gazda. To je Vlaho Orepić, kojega u hrvatskoj politici ne bi bilo bez platforme Mosta, i koji je bio Mostov ministar unutarnjih poslova. Kad je Most izbačen iz koalicije s HDZ-om i kad je ostao bez vlasti, a onda i Orepić bez ministarske fotelje, odjednom se razišao s Mostom i otad vabi birače prvo platformom, a sad i strankom pod spomenutim nazivom.
Najljepše od svega, i on je još jedan prodavač magle u nizu koji traži egzistenciju na grbači poreznih obveznika, a ne nudi ništa osim parola i lijepih riječi. Takav je i Mirando Mrsić sa svojim Demokratima, takav je bio i naš jednomandatni šef države sa svojom partijom Naprijed Hrvatska, s kojom nije uspio skupiti listu za izbore, pa se natrag utopio u SDP-u… Takva je bila i bivša ministrica SDP-a Mirela Holy koja je nakon izbacivanja iz SDP-a osnovala svoj Orah, ali je i tamo ostala bez pozicije, jer je Orah potonuo, pa je i ona pokušaj nastavka egzistencije našla na listi SDP-a za EU parlament. Kad sam kod Orepića, i on je usvojio praksu nekih drugih, pa smo tako o osnivačkoj skupštini stranke doznali iz priopćenja. Javnost nije imala prigodu vidjeti kakav je to bio veličanstveni skup i festival demokracije gdje se Orepić za funkciju predsjednika natjecao s barem desetero kandidata. Po čemu je onda to Nova Politika, ako se predsjednik oktroira po principu samo jednog kandidata, onako kako to radi HDZ? Kakvu to novinu unosi Orepić i njemu slični, ako se sve već zna unaprijed, i ako je stranka jednako JA?!
Kakvu su novinu u hrvatski politički prostor unijeli Neovisni za Hrvatsku, nakon izbacivanja njihovih vođa iz HDZ-a, osim što su Bandiću izbili Trg maršala Tita, i što sad skupljaju jeftine političke bodove isticanjem hrvatske zastave s prvim bijelim poljem u hrvatskom grbu?! Kakva je to politika za budućnost? Osim što služi za uhljebljivanje, uzimanje fotelja, novca poreznih obveznika… Što njih i sve druge onda razlikuje od najvećih, HDZ-a i SDP-a? Ništa! Umjesto da se bavimo stvarnim problemima, da gledamo kako zaustaviti val iseljavanja, podignuti gospodarstvo, smanjiti poreze, smanjiti državni aparat, mi 2019. gubimo energiju i vrijeme na uzaludno dokazivanje koji je grb hrvatskiji, onaj koji počinje bijelim ili crvenim poljem. Ili poput Dalije Orešković, koja političko bildanje provodi napadima na Crkvu, vjernike, vjeru, gdje ona i njoj slični nastupaju kao najobičniji skojevci u vremenu socijalizma, kad je Stipe Mesić, tada još tek šef općine u Orahovici, urlao na svoje podređene i tražio da se Crkva disciplinira jer izlazi iz okvira sakristije. Mesić kao da joj je mentor.
Ili već spomenuti jednomandatni šef države, kojemu je normalno javno kazati da su ratni zarobljenici legitimni vojni cilj koji su partizani legitimno likvidirali, kao što je za njega bilo legitimno donijeti sramotni „lex Perković“, a unatoč svemu i dalje predaje pravo studentima. To je valjda u temeljima njegove „nove pravednosti“, kao i to da uredno i dalje drži gradski prostor u Zagrebu iako mu se stranka stopila s SDP-om. Ili Most, čiji je šef Božo Petrov nedavno briljirao konstatacijom kako bi Hrvatska trebala tražiti odštetu od EU zbog masovnog iseljavanja naših ljudi u druge zemlje članice. Pilu bi trebalo okrenuti naopačke, pa pokrenuti inicijativu da svi takvi briljantni domaći političari zbog takvih i sličnih nebuloza i odluka trebaju platiti odštetu hrvatskim građanima kojima kradu živote.
Međutim, ni to ne bi bilo rješenje, jer je hrpa građana glasačka mašinerija istih takvih političara, pri čemu su mnogima puna usta promjena, i rado bi da se svašta promijeni, ali samo da promjene ne krenu od njih, nego od nekih drugih. Jer zašto bih baš ja preuzeo odgovornost? Hrpa se naših sugrađana radije zadovoljava mrvicama koje im padaju sa stolova političara, glođu kosti koje su odavno već ogoljene, svađaju se oko ideologija koje su odavno potrošene, i tako u krug iz dana u dan. Psi laju, a karavane prolaze! I onda se čudimo gdje su Poljaci, Bugari, Rumunji…
Osjećam se kao da je ovo 1969., a ne 2019. godina. Tada u medijima stalno KPJ, NOB, SUBNOR, SDB, JNA, akademije, komemoracije, svečana polaganja vijenaca na spomenike partizanima, politička frazeologija, zamagljivanje bezbrojnim igrokazima za narod, ekonomska emigracija... I nište see nije promijenilo, očevidno i danas sve vode isti, za to educirani, iskusni ljudi, odnosno njihovi sljednici, a masa ih uvijek slijepo slijedi. Nemamo dobre izglede za budućnost, kao što ih ni tada nismo imali, a nema nikoga da me uvjeri u suprotno.