Zašto su te zvali? Jesu li te zvali zbog...” “Zbog čega?” “Pa rekao si, možda provjeravaju...” “Neće mene nitko da sluša! Sve mora da mi se olupa o glavu. Cijeli život sam ti govorio što treba, a što ne treba da se radi.... Nećeš da me slušaš, pa to ti je...” “S kim si razgovarao?” “S jednim inspektorom. Rekao mi je da sve shvatim kao informativni razgovor, ali znam ja što znači informativni razgovor... Zašto su me zvali i raspitivali se? Bilo im ćef da me zovu?! Kada se policija interesirala za običnog poštenog čovjeka!” “To ti je inspektor rekao?” “Nije.”
“I što je rekao?” “Ništa određeno. Veli: nitko nije opasan dok se ne dokaže da je. Sjajni su mu odgovori...” I tako to ide dalje.
Naizgled kao transkripti, recimo, Milijana Vase Brkića i njegove bivše supruge nakon policijskih propitivanja. Nije teško zamisliti da se koristio ovakav vokabular u razmjeni uznemirenih ideja nakon navodnih prisluškivanja istih. Poanta je u tome, a ujedno i gorka tragika sprdačine od hrvatske države jest da je gore citirani dijalog izvađen i djelomično kroatiziran početak “Balkanskog špijuna”, drame Dušana Kovačevića, napisane prije pola stoljeća i u jednom potpuno drugom političkom ambijentu. Brkići mogu biti Ćvorovići, ali nisu jedini, mogu biti i inspektori i opet neće biti jedini, jer mi razbacani svuda uokolo njih možemo biti publika, nemoćna i inertna, koja će se ovoj drami smijati samo da ne mora plakati nad svojim istinama. A istina je da Čvorovići i njihove paranoje, pitanje objektivne krivnje i subjektivne nevinosti, pitanja rada represivnog aparata i njegova služenja najjačem gazdi potpuno je isto u ovoj našoj opskurnoj stvarnosti u kojoj više nema mjesta za smijeh; “balkanski špijun” za Hrvatsku više nije metafora nego je njezina doslovna stvarnost.
Karikaturalni likovi, frazeološki dijalozi, stvarnost koja neprekidno odzvanja iz radija, skupoća, sudar poduzetništva i birokracije, ključna uloga države u tragičnim sudbinama pojedinca, traume i strahovi izazvani stalnim egzistencijalnim pritiskom, nezaposlenost mladih, migracije... kao da je Kovačević pisao djelo sjedeći na vrhu katedrale u Zagrebu. Ono što u radikalnoj iznimci odvaja sudbine glavnih likova pitanja su odgovornosti i konzekvencija. Dok Ilija Čovorvić i njegova Danica cijeli život strahuju od konzekvencija koje izazivaju tuđa postupanja, glavni likovi crne hrvatske političke komedije tih strahova nemaju. Oni dobro znaju da žive u državi bez konzekvencija u kojoj je presumpcija nevinosti iz legitimnog pravnog okvira nedvosmisleno podlo prebačena u za nju (na)stranu političku arenu gdje je ni u definiciji ni u praksi ne može biti.
Jedino je u državi bez moralnih posljedica moguće da obnašate vlast ili odgovorne dužnosti, a da ste umočeni u više skandala nego što to vaše tijelo može istisnuti svojom težinom kada vas se zlonamjerno uroni u njih. Pitanje političke odgovornosti pitanje je vlastite moralne veličine i svijesti, ne suda partije. I tu se najpogrešnije i najzloćudnije pozivati na presumpciju nevinosti jer se ne radi o njoj, nego o karakteru.
Ako pregaziš dijete i nemaš potrebu dati ostavku, ako pregaziš dvoje ljudi i nemaš potrebu dati ostavku, ako ti puste snimku na kojoj zapošljavaš svojtu jezikom pijanog siledžije, ako te uhvate u prisvajanju tuđeg autorstva, ako te zateknu u silovanju ministranta, ako izmarišeš ženu i dijete višekratno, dakle ako te sve to prati u obnašanju javne, odgovorne funkcije u ovom društvu, najmanje što u pokazivanju trunka savjesti i zadnje mrvice dostojanstva možeš napraviti jest povući se sa scene. Bio kriv ili ne, to nije stvar pravne činjenice, nego ogledalo unutrašnjeg moralnog standarda onoga tko se u problemu nađe. To je stvar karaktera. Neprekidno pozivati institucije da rade svoj posao dok istovremeno postoji mogućnost da te iste institucije kontroliraš i utječeš na njih zloupotrebom drugih institucija, ne samo da je ogavno licemjerje nego je i pokazatelj na koji način golema većina današnjih državnih namjesnika shvaća što je za njih država.
Napravljena kao poligon za iživljavanje bez ikakvih posljedica i odgovornosti, lišena moralnih skrupula i veličine savjesti pojedinca, svedena je na goli kvazipravni okvir u kojem poštenje čak ne mora biti ni stvar forme, a kamo li sadržaja. Kome je bilo tko na poziciji danas odgovoran kad već ne osjeća ni najmanji impuls grižnje vlastite savjesti? Dok istraga i pravosuđe odrade svoje, mogu se odraditi i dva mandata pa, udobno zavaljeni u samoprozvanu pretpostavku nevinosti, mogu se istovremeno autoamnestirati i kontinuirano srozavati vrijednosti na kojima bi se neko zdravo društvo moralo temeljiti. A kako nemaju osjećaj ni potrebu za finese, sve se pretvara u golo nasilje.
Je li Milijan Brkić prisluškivao svoju bivšu suprugu, je li Bandić zapošljavao po principu ruf mich an, svedeno je na razinu celebrity skandala; mnogi su danas zaslužili zvjezdani status jer imaju objavljeni pornić, jer su spavali s ovim ili ovom – kad ništa drugo od kvaliteta nemaju. A kako je nama i smisao države sveden na smisao skandala, ako je pitanje statusa proporcionalan veličini afera i ako je cijelo društvo aklamacijom pokornih pristalo na to, onda nam preostaje upravo ono što celebrityji i rade u svojim pornićima; možemo se jeb..
Zašto je VL dopustio komentare ispod škrabotina od Gerovca? Do sada se mogao komentirati samo Pofukani?!