– Nikada više neće biti isto – kaže Slaven Bilač. U Japanu živi deset godina i dan poslije potresa gleda fotografije s bračnoga putovanja – 2009. njega i suprugu put je odveo u ribarsku luku Miyako na sjeveroistočnom rubu otoka Honshu. Dvije godine nakon medenog mjeseca Bilačevih idilično mjesto opustošio je tsunami i odnio sve: živote, ribarske barke, hotele, restorane...
Južnije, u Tokiju, život ide dalje. Bilača je potres zatekao na poslu, ali se – jer javni prijevoz nije funkcionirao – osmjelio krenuti pješice. Inače mu treba, kaže, kojih 45 minuta. Te je večeri hodao sat i pol.
– Ulicama se kretala masa ljudi, što je za Tokio vrlo neuobičajeno. Hodali smo polako, u potpunom redu, nije bilo naguravanja, tempo su određivali najsporiji – govori. Prvog dana opustošene su prodavaonice – prvo su pokupovana gotova jela, sendviči od riže, kruh, voda i čajevi.
– Kupovali su neuobičajeno mnogo, čak po dvije košare – kaže. Preko razglasa kupce su obavještavali da imaju pravo na dvije boce vode ili čaja. I ne, nitko nije ni pokušao "prošvercati" treću niti su se bunili kad su na blagajnama morali čekati 45 minuta. Inače, prosječno je vrijeme čekanja manje od minute. Jučer su, kaže, police bile poluprazne.
Bilačevi su stalno pred televizorom – slabiji potresi tresu ih svakih 10-ak minuta, pola sata, ali se na njih ne obaziru. Mnogo im je veća briga nuklearka Fukushima Dai-ichi. Boje se i pomisliti što će biti ako se dogodi najgore.
kako su samo usred tog kaosa u jednom danu pokupili sve te olupine i lijepo ih složili (i još uredno)... kad samo pomislim da bi kod nas bile onako posvuda razbacane i isprevrtane idućih 10 godina... lud narod, lud...