Dokad će svijet samo promatrati? Pet riječi, masnim slovima otisnutih na naslovnici Večernjeg lista 14. studenoga 1991. godine, navijestilo je posljednji čin tragedije koja će, samo nekoliko dana kasnije, natkriliti Vukovar. Istočni bedem obrane u vrijeme kada zahuktali i krvavi neprijateljski ratni stroj kreće u pohod po cijeloj Hrvatskoj, u tom je trenutku u smrtonosnom obruču i već broji stotine ljudskih žrtava, civila i branitelja grada heroja. A najgore tek slijedi. Otpor je bio snažan: velikosrpski agresor zube je lomio na groblju tenkova na Trpinjskoj cesti, žili kucavici obrane Borova naselja, ali i Vukovara, grada koji je moćna jugoarmija zasipala s 18.000 projektila dnevno.
Neprijatelj na koljenima
“Zapovjedništvo Hrvatske vojske za operativno područje Vinkovci - Vukovar - Županja izvijestilo nas je da se na vukovarskom bojištu i dalje vode teške borbe”, javlja sredinom studenoga naš reporter Drago Veselčić, koji uz Miroslava Flegu potpisuje većinu izvještaja iz presudnih dana obrane istočne granice. U jednom od posljednjih tekstova uoči pada grada i pokolja koji će uslijediti, Veselčić piše da Vukovar još odolijeva nesmiljenim nasrtajima neprijateljske vojske koja žestoko napada svim raspoloživim snagama. Njegovi su tekstovi, kao i mnogi drugi iz tog vremena, (i) u funkciji podizanja morala braniteljima i istodobnog demoraliziranja srpske soldateske, kako se u tim danima često nazivala.
“Hrvatska vojska ima minimalan broj ljudi, ali Zapovjedništvo drži da je braniteljima Borova naselja potrebna samo mala pomoć da bi potpuno uništili neprijatelja na tome ratištu. Naime, postoje brojne indicije da je u neprijateljskim redovima kaos. Prema provjerenim podacima, u neprijateljskim jedinicama trenutačno su uglavnom prisilno mobilizirani studenti iz Srbije. Primjerice, u naselju Lušcu bore se mobilizirani studenti sa Sveučilišta u Kragujevcu koji su u Vukovar dovedeni pod prijetnjom smrću. Uz to, znakovito je da je pojedine ratne operacije na vukovarskom bojištu vodio osobno zločinac Blagoje Adžić, koji je sa skupinom velikosrpskih istomišljenika došao provjeriti fenomen vukovarske obrane. Uz njega su bili i Vojislav Šešelj, Željko Ražnatović Arkan, a donedavno i Kapetan Dragan. Očito, srpski generali i četnički vođe ne mogu shvatiti toliko junaštvo Hrvatske vojske, koja čini čuda u gotovo nemogućim uvjetima, s obzirom na broj ljudi i količinu ratne tehnike”, piše Veselčić.
Sutradan, u izvještaju navodi kako je neprijatelj na to bojište dovukao “dva kompletna korpusa, od čega su hrvatski ratnici potpuno uništili somborsku, subotičku, kraljevačku i pančevačku brigadu”, no gubitke odmah nadomješta novim snagama, tako da ovdje praktički uvijek napada istim brojem ljudi i istom količinom tehnike: s više od 500 tenkova i oklopnih transportera, stotinu VBR-ova i više od 250 haubica te 4000 do 5000 pješaka.
“No, svu tu vojnu silu na koljena baca Hrvatska vojska, koja je zapravo tek u začetku. Očito su hrabrost i motiviranost velika prepreka vrhunski naoružanom neprijatelju. To znači da bi Vukovar i Borovo naselje još uspješnije odolijevali i zacijelo potisnuli neprijatelja da imaju minimalnu pomoć sa strane. Ovako, troše se i posljednje rezerve, a dodatni je problem i veliki broj civila koji su već 83 dana u skloništima i podrumima i crpe posljednje rezerve hrane. Vukovar je potpuno razoren i kao grad više ne postoji, ali ni to ne sputava moral hrvatske obrane, koja još vjeruje da će joj stići bilo kakva pomoć. To vjeruje i više od 530 ranjenika u vukovarskoj bolnici, na koju svakodnevno padaju stotine granata”, piše Veselčić u izvještaju.
Simbol junaštva
Tih dana, moralnu podršku braniteljima svojim je nadahnutim tekstom pružio i novinar Srećko Jurdana.
“Dugotrajna ratna Eroica vukovarskih stanovnika ima snažan emotivan naboj za cijelu Hrvatsku. Vukovar je postao simbolom hrvatskog junaštva, odlučnosti i nepokorivosti i kod njega je, kako to ispravno ocjenjuju i neka beogradska glasila, srpski vojni monstrum već poražen. Čak ni eventualni ulazak Srba u Vukovar ne bi više mogao, po ratnom i simboličkom ‘profitu’, nadomjestiti njihove ogromne dosadašnje gubitke. Upravo zato njihova opsjednutost Vukovarom postaje iracionalna i oni inzistiraju na opsadi do krajnjih granica vlastite izdržljivosti, nadajući se da su te granice rastezljivije od vukovarskih, od hrvatskih. Kako bi što više smanjili obrambenu moć i obrambeni moral Vukovara, oni ga pokušavaju izolirati od pozadine, onemogućiti mu opskrbu i evakuaciju ranjenika, a u samom gradu uništavaju najvažnije rekuperacijske ustanove kao što je bolnica i ulaze u skloništa. Život pod torturom takvog mahnitog neprijatelja stavlja stanovnike i branitelje Vukovara na najtežu tjelesnu i psihološku kušnju”, piše Jurdana.
U osvit krvavog kraja opsade grada, Vlada RH, prenio je Večernji, upozorava Vrhovnu komandu JNA na njezinu odgovornost za živote nedužnih građana u Vukovaru te da bi masakr stanovništva značio početak kaosa kojem je teško predvidjeti kraj. Tako je, naposljetku, i bilo. Na dan pada grada, u ponedjeljak 18. studenoga 1991. Večernji objavljuje apel na naslovnici: “Dramatični trenuci obrane Vukovara – Spriječite masakr!”. No, uzalud, jer svijet je nijemo promatrao vukovarsku kalvariju. Grad je branjen do posljednjeg ispaljenog metka, a borbe su vođene i 19. i 20. studenoga. Toga tmurnog jesenskog jutra u tvorničkom krugu negdašnjeg gospodarskog diva u Borovu naselju, uz apokaliptične prizore ljudskog stradanja i smrti, naposljetku su se našle dvije vojske. I dok je s gorućih stropova obližnje zgrade Komerca, pretvorenog u sklonište za ranjenike i civile, vatra topila željezo koje se slijevalo po ženama i djeci pretvarajući ih u žive buktinje, srpski je pukovnik Mile Mrkšić, paradirajući pred kamerama talijanske televizije, ostao zapanjen jednim sasvim drugim prizorom. Postrojeni ispred njega stajali su hrvatski branitelji, njih jedva nekoliko stotina.
– Kad nas je vidio, podivljao je pa zaurlao prema svojima: “I vi meni govorite da ste vojska! Pa, pogledaj što je nas tri mjeseca zajebavalo, ova šaka jada! Da je meni ovakva vojska, ja bih već bio u Zagrebu”. Baš je bio ljutit – prisjetio se godinama kasnije, u razgovoru za Večernji list, Tomislav Josić, jedan od onih koji su svjedočili neumitnoj predaji posljednjih branitelja grada. Oružje su položili kako bi spasili 1500 ljudi, mahom ranjenika, civila, staraca, žena i djece u gorućoj zgradi Komerca, a oni sami završavali su u autobusima koji su ih odvozili u logore ili u smrt.
Večernji je još tjednima i mjesecima izvještavao o vukovarskoj kalvariji. Tog 11. prosinca, nepunih mjesec dana nakon pada grada, izvještava iz Hrvatskog sabora, kamo su na konferenciju za novinare pristigli netom oslobođeni dr. Vesna Bosanac, dr. Juraj Njavro i tridesetak vukovarskih i baranjskih zarobljenika srpskog logora u Begejcima.
“Zarobljenici su u sabornicu ušli jedan po jedan, u logoraškim uniformama i s licima ljudi koji su preživjeli smrt. Novinari su ih dočekali mukom”, piše naša izvjestiteljica Dunja Ujević.
“Onaj tko je preživio tri mjeseca Vukovara, proživio je jedan život. Onaj tko je preživio tri tjedna robije, proživio je još jedan život”, rekao je dr. Njavro i dodao: “Vukovar više ne postoji. Ono što je ostalo od njega – to je Hirošima.”
Godinama kasnije strategiju obrane Vukovara i Borova naselja izučavat će elitna vojna učilišta poput američkog West Pointa, no za hrvatski narod i danas, 28 godina kasnije, Vukovar će biti i ostati zločin bez kazne, golema, živa i nikad zacijeljena rana.
Zanimljivo, ovaj dokumentarni clanak se nekako provukao kroz danasnju cenzuru ?