Dugo godina, u vrijeme dok se hrvatska diplomacija još stvarala, Mate Granić bio je ministar vanjskih poslova. Pokušao je i na predsjedničkim izborima i izgubio, danas je lobist koji radi za neke od najvećih domaćih i stranih tvrtki i posve mu dobro ide jer taj se posao ne razlikuje previše od onoga koji je radio kao ministar. Iako više, kako sam kaže, nema političkih ambicija, pozorno prati sve što se događa, a često mudriji među aktivnim političarima traže njegove savjete.
::O čemu ste razmišljali u petak ujutro dok ste slušali obrazloženje presude u Haagu?
Podsjećalo me to na vrijeme Oluje, vrijeme rata i agresije na Hrvatsku i na vrijeme mog svjedočenja u Haagu. Intimno, bio sam i tužan i bijesan zbog nepravedne i nepoštene presude. Jednostavno, to se nije dogodilo onako kako je sud interpretirao povijest. Nikakva udruženog zločinačkog pothvata nije bilo. U pauzi brijunskog sastanka predsjednik Tuđman ustao je i zvao me. Razgovarali smo na otvorenoj liniji, što znači kako postoji šansa da su neke od velikih sila to slušale. Predsjednik me pitao: „Mate, je li ovo pravi trenutak?" Ja sam rekao: „Predsjedniče, jest". Samo 20 dana prije dogodila se Srebrenica, jedna od najsramotnijih stvari u modernoj povijesti Europe i svijeta nakon 2. svjetskog rata. Sjetio sam se, a ovo prvi put kažem, da me je Demirel, predsjednik Turske, on je još živ i u dobroj kondiciji, preklinjao da pomognemo da Bošnjaci opstanu.
U tom trenutku što je drugo predsjednik Tuđman mogao, pa nije govorio časnim sestrama, govorio je vojnom vrhu kako da u četiri dana pobijede vojsku pobunjenih Srba. Znali smo da je Beograd počeo evakuaciju, nama nije bio interes da se taj prostor isprazni. Interes nam je bio da ne bude žrtava jer smo bili svjesni da će odgovornost biti pripisana Hrvatskoj. I sad dolazimo do ključnih trenutaka. Ni govora nije bilo o udruženom zločinačkom pothvatu za protjerivanje Srba. Prvi ću put reći i ovo, u lipnju sam razgovarao, dakle u vrijeme kad su Amerikanci preko naših vojnih struktura obaviješteni da pripremamo operaciju, s ministrom Šuškom i predsjednikom Tuđmanom o definiranju ciljeva Oluje. Složili su se da je cilj oslobađanje okupiranih područja i izlazak na svoje granice, složili su se da nam je u interesu da bude što manje žrtava i da pučanstvo ne napušta prostor, odnosno da Srbi ne napuštaju prostor. Sjetio sam se u petak kako sam prvi put na početku rujna '95. osudio zločine na našoj strani, žestoko razgovarao s predsjednikom u njegovoj sobi, s nogu, tražeći od njega da učini sve da zaustavi zločine. Predsjednik mi je rekao: „Mate, 183.000 vojnika su u pokretu, to nije lako", ali ja sam od njega tražio da napravi sve što je moguće. Uputio me na Gojka, a on mi je rekao: „Vojska to ne čini, Mate."
Ukratko, borio sam se da se što prije zaustavi zlo koje se događalo. Kažu da smo sprečavali povratak Srba, a u travnju '98. godine Tuđman mi je dao podršku za plan povratka, ali se Vlada podijelila jer su neki mislili da je prerano. Smatrao sam da nije prerano bez obzira na to što nas Visoki komesarijat za izbjeglice nije pritiskao. Kad sam vidio da u Vladi postoji dosta otpora, išao sam Tuđmanu po podršku i dobio je. Prije odlaska Tuđmanu rekao sam Hrvoju Šariniću da ću dati ostavku ako moj plan ne bude prihvaćen. I plan je prihvaćen. Na sudu u Haagu, kada su me pitali je li to bilo prekasno, upitao sam ih pa gdje u svijetu ima primjera da su se izbjeglice prije vratile, nema takva primjera. Bio sam tužan, nesretan, bijesan jer ono što je navedeno u presudi jednostavno nije istinito. Nije pitanje je li bilo zločina. Da, na našoj je strani bilo zločina. I te kako i to je zlo, ali udruženog zločinačkog pothvata nije bilo.
- Cijeli intervju pročitajte u tjednom prilogu Obzor u uskrsnom tiskanom izdanju Večernjeg lista
. Hrvatski predsjednik Ivo Josipović stvarno je pretjerao. . .. Otišao čovjek u Sarajevo, tamo iskazao žaljenje zbog toga što je Hrvatska sudjelovala u ratovanju u Bosni, to mu je bilo malo, pa je krenuo još i u Ahmiće i poklonio se pred zajedničkom grobnicom 116 Ahmićana ubijenih 1993. I opet nešto lamentirao o tome kako je hrvatska politika devedesetih odgovorna za stradanja Muslimana u Bosni, pa se dalo razabrati kako i za pokolj skoro cijelog sela Ahmići u srednjoj Bosni okrivljuje hrvatske vojnike. . Stoga su se s pravom prvaci vladajuće stranke na čelu s premijerkom Kosor posve izbezumili, nasrnuli na predsjednika i ustvrdili kako ga zapravo treba opozvati. Zbog pokušaja državnog udara! Jer da falsificira povijest i hoće Hrvatsku, koja je uvijek bila samo žrtva, proglasiti agresorom i plus toga da je svojim riječima posve doveo u pitanje užasno relevantan dokument, takozvanu Deklaraciju o domovinskom ratu, izglasanu u Saboru. A u kojoj da je zapisana jedina povijesna istina kako Hrvatska nikada nije ratovala u Bosni, a kamoli da su njeni vojnici još i pobili sve one žene, djecu i starce u Ahmićima. . Ako bismo se šalili rekli bismo kako je upravo paradoksalno da je, za razliku od Jadranke Kosor i njenih jastrebova, Josipović odlično upoznat s idejom i provedbom Tuđmanova plana podjele Bosne. Te da, za razliku od njih, priznaje čak i presude suda u Haagu, između ostalih i onu zbog pokolja u Ahmićima. Čudno je nekako da se Jadranka Kosor ne sjeća recimo Darija Kordića, šefa njene stranke u BiH, a koji je dan uoči pokolja u Ahmićima izdao naredbu da treba pobiti sve, uključujući i djecu, jer da ta „djeca sutra mogu postati odrasli ljudi“. Nemoguće da je zaboravila njegovo i ime ostalih Hrvata suđenih u Haagu zbog strašnog zločina u Ahmićima, skupine koja se Haškom sudu predala uz izričitu potporu tadašnje vlasti u kojoj je gospođa Kosor bila visoko rangirana, kao potpredsjednica parlamenta. . A možda je sadašnja šefica Tuđmanove stranke doista zaboravila da su zločinci, koji su 12-ogodišnjem Adnanu Zecu u ranu aprilsku zoru prije 18 godina pred očima ubili oca, majku i sestru, nosili uniforme hrvatske vojske. Ako ništa, mogla bi se premijerka prisjetiti barem one ogromne sume koja se već godinama izdvaja iz hrvatskog proračuna za financiranje stanova, mirovina i ostalih beneficija onima koji su u Bosni ratovali za interese Franje Tuđmana, pa i sudjelovali u Ahmićkom pokolju. Tim prije jer su to privilegije koje baš ona ostavlja nedodirljivima, čak i unutar novih rigoroznih mjera izlaska iz krize kojima slavodobitno vitla ovih dana. . Upravo je tu šizofreničnu situaciju hrvatski predsjednik pokušao razriješiti preuzimajući na sebe ispriku i žaljenje zbog hrvatskih zločina u Bosni i Hercegovini. Pri tome se oslanjajući na dokumentirane fakte o Tuđmanovom komadanju Bosne. Ivo Josipović, naime, trebao je samo, umjesto u Deklaraciju o domovinskom ratu, kao notorni povjesni falsifikat, zaviriti u autentične zapise Franje Tuđmana, sve uredno skupljene na jednom mjestu. U knjižurini s više od tisuću stranica, pod nazivom „Stenogrami o podijeli Bosne“, u izdanju Feral Tribunea i sarajevskih Dana. Tu, u tim autentičnim zapisima s važnih sjednica političkog vrha Hrvatske iz devedesetih, sve vrvi desetinama eksplicitnih dokaza o tome da je Franjo Tuđman ne samo dijelio Bosnu, nego bio opsjednut idejom da ta država zapravo uopće ne treba postojati. „Sa našeg gledišta, ne manje nego li sa srpskog, postoji potreba da se problem rješi u svojoj biti, je li, jer opstanak BiH bio bi povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18.stoljeća...“ Tako je, između ostalih užasa, zborio Tuđman pred političkim vrhom države u lipnju 1991. . . Dvije godine kasnije njegova će vojska u Ahmićima pobiti 116 seljana, otvorit će logore za Muslimane na nekoliko mjesta u BiH, srušit će stari most u Mostaru, sravniti Stolac... Riječju, Bosnu se komadalo upravo onako kako su se dogovorili Tuđman i Milošević, a kao rezultat njihova zajedničkog zločina nastale su para-države Herceg Bosna i Republika Srpska. Sve je to jasno iz spomenute knjige Tuđmanovih stenograma, pa da je kojim slučajem preživio i završio u Haagu, sama bi mu ta knjiga osgurala zatvor do kraja života. Ivo Josipović dobro je naučio to gradivo, te je svojom isprikom u Ahmićima učinio prevažan ljudski i politički potez za čitavu regiju, posebno za Hrvatsku. . Ne treba se, međutim, čuditi agresivnom i politički posve idiotskom nasrtaju gospođe Kosor i njene ekipe, sve s reda Tuđmanovih bivših suradnika, na Ivu Josipovića. Loša savjest? Nelagoda zbog vlastitog angažmana ili šutnje u provedbi jedne zlokobne politike? Otuda i perverzni pokušaj obrane Franje Tuđmana od njega samoga, ignoriranjem njegovih zapisa i dezavuiranjem Ive Josipovića. . Utoliko je Tuđman bio iskreniji u svojim namjerama, on je o komadanju Bosne govorio posve otvoreno, kako to već rade lunatici uvjereni u neku svoju povijesnu misiju. Još u ljeto 1990, dok smo u Vili Dalmacija u Splitu čekali dolazak Slobodana Miloševića, Tuđman mi je govorio kako Bosna nije nikakva država, nego neka primitivna, umjetna tvorevina, a zatim izrekao i ono najvažnije i najstrašnije - kako će se on oko njene podjele lako dogovoriti s „razumnim političarom“ Slobodanom Miloševićem. I jesu, dogovorili su se. Komadali su je. Svakoj Deklaraciji usprkos. . .