Afera Reiner još je jednom dokazala licemjerje hrvatske politike, medija pa i dobrog dijela javnosti. Neki se upinju dokazati da je novi predsjednik Sabora zlorabio položaj time što nije odbio pratnju koju on po Vladinoj uredbi iz 2013. nipošto nema pravo odbiti. Jasno je da ovo putovanje nije bilo nikakva iznimka, da su i njegovi prethodnici uživali istu sumnjivu povlasticu – te da bez pratnje ne mogu ni tamo gdje i kraljevi idu sami. O Milanovićevim privatnim slijetanjima na Krk na račun državnog proračuna, doduše bez rotirki, da i ne govorimo.
Neki se zgražaju jer se država navodno našla obezglavljena kad su se predsjednici države i Sabora istodobno našli u inozemstvu, a premijer nam je, eto, samo tehnički. Koje li mistifikacije politike! Kao da svatko od njih u najmanju ruku drži ključeve nuklearnog arsenala! Izgledi da država neće bez njih na tri dana moći funkcionirati jedan su prema trilijun, ali, eto, princip je princip.
A demagogija je demagogija, a bez nje u Hrvatskoj više ne ide. To je ta logika: Ako ja ne mogu na skijanje, ne može ni on. Premda mu zamjeramo što je pod rotirkama preskočio kolonu, zamjeramo mu i što ga je supruga vozila u vlastitom autu. Iako znamo da bismo mu se tek onda krvi napili da se na odmor odvezao u službenom autu.
Eto, čak i glasnogovornik Mosta, kao da se država nalazi u izvanrednom stanju, veli da Reiner nije trebao na odmor ići baš sad, samo par dana nakon što je izabran i dok još nemamo ni sva saborska tijela.
A onda saznajemo da i čelnik Mosta, koji za razliku od Reinera itekako sudjeluje u sastavljanju Vlade, istodobno opušteno skija na Kupresu.
U trenutku dok se nakon niza preokreta rađa nova hrvatska vlada, najveći dio javnosti nedvojbeno s nervozom gleda na ovakve ispade kojima mostovci pokušavaju (uzaludno) dokazati da nisu u koaliciji s HDZ-om. Možda jedino oni koji se nadaju da će i ovi pregovori na koncu propasti dočekuju to s nekom nadom – da će SDP dobiti novu šansu ili pak da ćemo dočekati ponovljene izbore. Jasno je ipak da to treba prije svega gledati kao pokušaj autosugestije mostovaca.
Grmoja i Petrov u pregovorima igraju staru igru dobrog i lošeg policajca i tako nam svima srču živce na slamčicu, koliko god im inače mi mogli biti skloni. Poruka bi trebala biti jasna: Dosta je bilo, ako ulazite u tu vladu, morate pokazati ili odglumiti barem minimum povjerenja. U suprotnom, tražite odmah nove izbore! Odgađanje reforme vlade je smiješno. Koji će to stručnjak od kalibra preuzeti ministarstvo turizma, ako će ono za nekoliko mjeseci biti ukinuto?!?
U kojem svjetlu pak treba gledati Grmojine izjave da je PNUSKOK u kampanji pratio Božu Petrova, zasad još nije jasno, no iznošenjem ozbiljnih optužbi, ponovno bez ikakvih dokaza, na temelju anonimnih predstavki, izlazi se na izuzetno sklizak teren. Kad bi sve to bilo samo u funkciji osvajanja kontrole nad SOA-om te ministarstvima pravosuđa i unutarnjih poslova, bilo bi to iznimno opasno, no, naravno, baš nikad ne treba isključiti da je netko stvarno prekoračio svoje ovlasti.
Ostojić odmah poziva Grmoju na sučeljavanje, a on pristaje – pod uvjetom da to bude u Kotromanovićevom stanu. Pitanje je samo tko će prodavati kokice! Ostojić po običaju prejudicira ishode istraga. A one obično završavaju jednako: “Ne postoje pisani tragovi tajnih praćenja”. Iako je jasno da to nipošto ne znači da netko nije prekoračio ovlasti i privatno iskoristio službe preko svojih pouzdanika.
Kad govorimo o Reineru, možemo lako zaključiti da on sam nije prekršio nikakve zakone. Policajci su ti koji su (možda!) prekršili neke svoje procedure. No, umjesto da se koprcaju pri traženju odgovora za javnost, sastavljači nove vlade trebaju iskoristiti priliku i najaviti temeljitu reviziju svih policijskih procedura. Ako nešto treba promijeniti, to je svakako vladina uredba o štićenim osobama. Nepotrebne policijske kolone treba posve eliminirati, a jačinu pratnje pojačavati u skladu s dnevnim sigurnosnim procjenama. Rotirke uključivati samo kad je to nužno, a ne paradirati ulicama kako bi svi znali koja faca prolazi.
No, kao i obično, daleko su veći problem akcije koje se provode bez rotirki, daleko od očiju javnosti i bilo kakve građanske kontrole, a to je u Hrvatskoj, nažalost, još uvijek moguće. To sasvim sigurno ne može biti krunski dokaz da sve te službe moraju prijeći u ruke Mosta, ili bilo koje druge stranke. Naprotiv, ako je na taj način poželjno razmišljati, onda presudan utjecaj ne bi trebala dobiti – nijedna od tih stranaka.
Potpuno je naopako postavljati tezu da, eto, nema dokaza za nečije tvrdnje, ali "nipošto ne treba isključiti da je netko prekoračio ovlasti". Dok u ovoj zemlji ne postane standard da za ozbiljne optužbe mora postojati barem osnovana sumnja, a to nije "ja vjerujem da je tako", nema nam napretka. Ostat ćemo zarobljenici uvijek istih spinova, zamagljivanja nečeg sasvim drugog i raznih teorija zavjere. Bilo bi super da Orešković u sklopu reformi implementira i neke dobre demokratske običaje i standarde iz zapadnog svijeta. Inače ćemo i dalje biti balkanska krčma u kojoj se snaga argumenta mjeri bogatstvom mašte, galamom ili pak golom silom.