Bauk razmjene teritorija i prekrajanja granica ponovno kruži Balkanom. Već nekoliko tjedna o tome se govori neslužbeno, ali tek ove subotnje večeri u selu Alpbachu u austrijskim Alpama vidjeli smo formalnu prezentaciju ideje da bi Kosovo i Srbija trebali normalizirati međusobne odnose tako što će korigirati granice. Razmijeniti teritorij i dio stanovništva na tom teritoriju.
Detalji nisu otkriveni, premda se neslužbeno zna o kojim općinama je riječ, ali sama ideja da predsjednici Srbije i Kosova, Aleksandar Vučić i Hashim Thaçi, sjede na pozornici jednom međunarodnog skupa, kakav je Europski forum Alpbach, i govore o tome da su otvoreni za razgovor o korekciji granica predstavlja poprilično iznimnu novost u odnosu na sve dosad viđeno.
I činjenica da tu međunarodnu pozornicu s njima dijeli europski povjerenik za pregovore o proširenju Johannes Hahn koji ostavlja dojam da uime čitave EU podržava službeni početak razgovora Beograda i Prištine na tu temu. I činjenica da, dan ranije na pressici u Kijevu, savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika John Bolton otvoreno kaže da SAD “neće stajati na putu” takvom rješenju ako ga Vučić i Thaçi pronađu u tjednima i mjesecima koji slijede. Očito je i da su Amerikanci bili ti koji su izvršili snažan pritisak na Thaçija da pristane na razgovor o korekciji granica.
Sve to, dakle, govori da su se Kosovo i Srbija, a u široj slici i čitav prostor bivše Jugoslavije, prošli tjedan našli na prekretnici i javno skrenuli na dosad neutabanu stazu. Na stazu za koji je još teško reći kuda će ih odvesti, stazu u koju mnogi polažu velike nade, ali i put za koji neki strahuju da bi čitavu regiju mogao odvesti u negativnom smjeru.
Jer, rješenje koje po prvi put, uz “poguranac” međunarodne zajednice, razmatraju lideri Kosova i Srbije može, zaista, jednim udarcem riješiti golemi problem kao što su neriješeni srpsko-albanski odnosi koji proizlaze iz činjenice da Srbija ne priznaje neovisnost Republike Kosovo. Može riješiti, ali može i stvoriti nove goleme probleme i oživjeti konflikte.
Legitimizacija principa razmjene teritorija i korekcije granica po etničkim linijama, pa čak i sam dojam o legitimizaciji takvog principa (bio taj dojam u pravu ili ne, svejedno, sve dok je dojam iskreno stvoren na temelju stvarnih događaja na terenu), može značiti ponovno miješanje špila karata u Bosni i Hercegovini.
Već sada neki komentatori, gledajući što se dogodilo u Alpbachu, u neslužbenim razgovorima u Bruxellesu kažu – možda s pretjerivanjem, ali kažu – da će, nakon ovakvog rješenja za pitanje Kosova, Srbija ući u EU, a potom će se sve kretati prema dogovoru Srbije i Hrvatske o Bosni i Hercegovini.
Sve to možda ne zvuči opasno kad se ovako prepriča dok je još u fazi tihe diplomacije koja samo kontemplira o jednoj ideji, bez mogućnosti sigurnog predviđanja što će ta ideja donijeti drugdje u susjedstvu. Ali stvari nisu nimalo bezopasne.
Zbog toga se i europski povjerenik Hahn trudio u Alpbachu naglasiti, i bezbroj puta ako treba, da bilo kakav sporazum o korekciji granica između Srbije i Kosova neće biti presedan koji se može kopirati dalje drugdje, nego “rješenje skrojeno po mjeri”, samo za pitanje Kosova. Ali, nitko ne jamči da će to Hahnovo tumačenje shvatiti i prihvatiti oni od kojih postoji najveća opasnost da iskoriste ovu situaciju za vlastite snove o promjeni granica, kao što je Milorad Dodik u Republici Srpskoj u BiH.
Nitko, također, ne jamči da će Hrvatska izbjeći opasnu zamku, u koju je već jednom upala, a koja se javlja kad hrvatska politika, navučena ponudama iz Beograda i signalima iz međunarodne zajednice da joj je svejedno, odabere pogrešan odgovor na pitanje tko je nama, Hrvatima, saveznik u BiH.
Nova igra, koja je upravo otvorena oko pitanja Kosova, opasna je i zbog toga što Vučića, nekoć ratnog huškača i velikosrpskog aktivista, pokušava parkirati u povijesti na mjesto nekakvog velikog mirotvorca. Posljednji koji je nešto slično pokušao izvesti bio je Slobodan Milošević, trudeći se iz pokretača ratova i agresora pretvoriti u daytonskog mirotvorca koji je pomogao okončanju rata u BiH. Nije mu uspjelo.
Niz je, dakle, opasnosti na ovom neutabanom putu, kojim su svi krenuli. Ali, s druge strane jednako točno, sporazum koji bi normalizirao odnose Srba i Kosovara bio bi vrijedan doprinos miru i stabilnosti na Balkanu. Dobitak od takvog sporazuma je potencijalno velik i logično je da se istražuju sve mogućnosti.
Jedini je problem što su veliki i rizici od odabranog puta koji uključuje razmjenu teritorija.
>> Pogledajte video štrajka u brodogradilištu 3. maj
Uglavnom, Tuđman je opet bio u pravu.