Nakon katastrofičnih svibanjskih i lipanjskih prizora uništenih kuća te lešina životinja koje uokolo plutaju, dan prije početka nove školske godine i gotovo četiri mjeseca od puknuća nasipa i poplava vraća se život u stradala sela županjske Posavine. Proteklih su tjedana Gunja, Račinovci i Rajevo Selo postali velika gradilišta, a i sve je više ljudi na ulicama koji su zaposleni uobičajenim radovima. Na svakom koraku kuće oštećene u poplavama pripremaju se za obnovu, na drugima su radovi već u tijeku, dok se treće ruše ili se tek trebaju rušiti, zbog čega su ulice prepune građevinskog otpada nastalog čišćenjem. Otvoreni su i kafići i trgovine, a obnavljaju se i objekti javne namjene. Unatoč tome, svakodnevica na poplavljenim područjima i dalje je daleko od normalne. Dio mještana dane još provodi izvan sela čekajući obnovu, dok se dio njih smjestio na katovima svojih kuća ili pak u garažama i sličnim prostorijama koje su prilagodili za kakav-takav život. Dio njih živi i u kontejnerskim naseljima postavljenim u sva tri sela. Svi su oni prisiljeni redovito posjećivati Crveni križ, u kojem kažu da im nedostaje mlijeka, sredstava za čišćenje, ali i odjeće za jesen.
Zaželjela se prijatelja
U razgovoru gotovo svi mještani stradalih sela javno iskazuju svoje nezadovoljstvo brzinom izvođenja radova, raznim nelogičnostima i problemima na koje nailaze, a najviše strahuju od jeseni i zime koji dolaze. Neki od njih svoje su nezadovoljstvo iznijeli samom premijeru Zoranu Milanoviću za njegovih posjeta ovim selima.
– Iskreno, razočaran sam svime. Ništa ovdje ne funkcionira kako treba. Žalosno je, ali je tako. Spavam na tuđem, oblačim tuđe i jedem ono što su nam drugi ljudi poslali. Odem do kuće, koja je određena za rušenje, ali se još ništa ne radi, pa mi ipak malo bude lakše. Teško je sve ovo psihički izdržati i ostati normalan – kaže Ramiz Kovačević iz Gunje.
Slično razmišlja i Razija Nejtek, čija se kuća također zbog oštećenja treba rušiti, ali i na njoj se još ništa ne radi. Smatra i da obećanja iz Vlade kako će se većina njih vratiti u svoje domove do Božića neće biti ispoštovana.
– Možda ćemo se kućama vratiti do Božića, ali onoga iduće godine. Svi su podbacili kad je riječ o organizaciji na terenu. Kuće se obnavljaju onima koji imaju veze i slično, a ne obiteljima s više djece ili onima s bolesnom djecom. Sada će, primjerice, škola biti obnovljena, a djeca neće imati gdje učiti jer njihove kuće nisu ni blizu obnove. Trebalo je raditi drukčije – smatra Razija.
Njezina kći Lejla, koja treba krenuti u peti razred osnovne škole, bit će jedna od učenica čiji dom nije obnovljen. Lejla, inače odlična učenica, kaže da se raduje školi, i to prije svega jer se zaželjela prijatelja, od kojih neke dugo nije vidjela.
– Ovdje mi je i dobro i nije dobro. Najviše mi nedostaje naša kuća. Živimo u kontejneru i to nije to. Zahod i kupaonica su nam vani. I malo je mjesta – kaže Lejla.
U dva kontejnerska naselja u Gunji 98 je kontejnera u kojima je smješteno više od 300 ljudi. I dok stariji sjede i piju kavu vrijeme krateći razgovorom, djeca su razigrana. Ima ih svuda i, kada ih se gleda kako se igraju i smiju, zaboravi se s kakvim su sve problemima i oni i njihove obitelji suočeni. U igri im ne smetaju ni voda ni blato. Vozaju se biciklom, trče, šetaju, igraju nogomet... Kako bi što lakše preživjeli ove dane, organizirane su im i radionice. Većina ih je i u iščekivanju sutrašnjeg početka nove školske godine. Prilikom svoje zadnje posjete Gunji zamjenik ministrice graditeljstva Željko Uhlir potvrdio je da će sve škole u poplavljenim područjima biti spremne za nastavu.
– Građevinski dio bit će završen, no preporučujemo da se prostorije u prizemlju ne koriste nekoliko dana jer je sve još svježe, zbog mirisa lakova i sl. Rečeno mi je da se nastava tih nekoliko dana bez problema može organizirati na katu škole – kazao je Uhlir.
Nema dovoljno mlijeka
Najmlađa među djecom u kontejnerskom naselju šestomjesečna je Nejla Vejo kojoj osmijeh ne silazi s lica i koja sve vrijeme nešto govori jezikom koji samo ona razumije.
– Njoj je možda i najbolje jer nije svjesna što se sve događa. U vrijeme kad bi spavala, druga djeca se igraju pa joj to smeta. Najgore mi je što dolazi hladno vrijeme i što ne znam kako ćemo onda, kako je kupati. Ipak smo mi u kontejneru i kako stvari stoje, dugo ćemo još biti. Ne dobivamo ni dovoljno mlijeka jer nam po pravilu u 15 dana pripadaju dvije litre, što nije dovoljno – kaže Nejlina majka Sabina Vejo.
Dio mještana razočaran se svime što se događa i ne zna hoće li se više vratiti u svoje domove, a ima i onih koji planiraju otići. Među njima je i Alen Spahović, koji sa suprugom i troje malodobne djece odlazi do daljnjeg živjeti i raditi u Veliku Goricu. Kuća im je određena za rušenje, tako da njih petero već nekoliko tjedana spava u garaži koju su preuredili. Kako je ona prokišnjavala, skinuo je i krovište sa stradale kuće i prekrio garažu da barem ne kisnu. Struju je uveo sam.
– Nemamo ovdje osnovnih uvjeta za normalan život. Za nas dvoje kako-tako, ali žao mi je djece. To što moraju proživjeti traume su za cijeli život. Umjesto da se igraju i čekaju školu, oni dane provode u garaži i gledaju sve ovo. Nema ovdje pravde. Kada neki govore o Gunji, ispada da ovdje cvjeta cvijeće. Možda nekome i cvjeta, ali velikoj većini ne – ističe Spahović. Dodaje da kuhaju kada to vrijeme dopušta jer je peć na drva smještena na otvorenom. Tuširaju se u priručnoj tuš-kabini napravljenoj u dvorištu iza garaže od nekoliko drvenih stupaca i od pogleda zaštićenoj starim prekrivačima. Pripremio je i prostor ispred kuće da im se postavi kontejner, ali mu to nije omogućeno.
– Ne znam zašto je to moguće u Rajevu Selu, a kod nas nije. Žao mi je što državne službe nisu ovdje ostale i sve ovo vodile. Mislim da bi sve bilo puno brže i bolje. Sada ide sporo, a građani Hrvatske pojma nemaju što se ovdje zapravo događa i kako se radi – razočaran je Spahović.
Uz brojne probleme koje mještani redovito ističu u razgovoru, niz je i lijepih primjera koji pokazuju da još ima humanosti i dobrote. Bilježe se svakodnevne manje ili veće donacije, razne pomoći, volonteri, uređeno je dječje igralište... Također, koliko su god neki nezadovoljni tempom obnove, drugi su sretni jer su se već uspjeli vratiti u svoje kuće stradale u poplavama. Jedan od njih je i Martin Aleksi iz Račinovaca, u čijoj je kući bilo više od metar i pol vode. Sada je ona obnovljena i obitelj Aleksi u njoj živi.
Zahtjevna papirologija
– Čim se moglo doći do kuće, otvorio sam prozore da se sve isuši. Nakon što su prošle komisije koje su odredile stupanj oštećenja, pri čemu je kuća svrstana u drugu kategoriju, počeo sam radove. Pomogli su mi prijatelji i članovi obitelji, a rezultat je da smo se uselili u kuću. Trebalo nam je 15 dana da sve napravimo – kaže Martin.
Sam je krenuo s radovima jer je, kaže, bio svjestan koliko to traje i koliko je tražena dokumentacija zahtjevna pa nije mogao čekati državu. Kada sve zbroji, u obnovu kuće uložio je oko 60.000 kuna, dok će od države, sukladno donesenom zakonu, dobiti 70.000.
– Ostalo mi je nešto novca jer nisam plaćao majstore. Sve smo radili sami. Ako čovjek mora platiti i majstore, mislim da mu onda ništa ne može ostati. Uostalom, ti iznosi koje država isplaćuje za obnovu prve i druge kategorije oštećenja sigurno nisu slučajno određeni. Moj primjer to i dokazuje – objašnjava Aleksi.
Svoju obiteljsku kuću, koja se nalazi svega stotinjak metara od mjesta puknuća nasipa, sam obnavlja i Goran Lučić iz Rajeva Sela. Imao je u kući više od dva metra vode i oštećenja na njoj također su procijenjena na drugu kategoriju.
Osigurati drva za ogrjev
– Uselili smo se u nju prije četiri godine i onda se dogodilo ovo zlo. Odlučili smo sami raditi jer znamo da će tako biti brže. Uostalom, u ulici još nije srušena nijedna kuća planirana za rušenje. To nam je dokaz da smo dobro odlučili – kaže Goran. Međutim, njemu 70.000 kuna od države neće biti dovoljno da podmiri sve troškove na obnovi.
– Taj smo iznos već potrošili, a nismo ni blizu kraja. Teško je reći, ali mislim da bi dvostruki iznos pokrio sve potrebne radove, materijale i majstore. Morali smo ponovno dignuti kredit jer drukčije ne bismo uspjeli – objašnjava Lučić.
Načelnik općine Gunja Hrvoje Lucić kaže kako je poslije svega normalno da ima problema, ali i da se mnogo toga radi.
– Daleko je sve ovo od sjajne situacije, ali ide nabolje i to se jasno vidi na svakom koraku. Svi bismo htjeli da se obnovi preko noći, što je nemoguće. Možda je moglo malo brže, ali ima tu i niz objektivnih razloga. Siguran sam da će se do kraja godine većina mještana vratiti u svoje kuće, a dio njih vratit će se iduće godine – ističe Lucić.
Do tada se ulažu napori da se mještanima osiguraju drva za ogrjev, odvozi se otpad nastao uređivanjem kuća, uskoro će početi s radom i Dom zdravlja, obnavlja se Inina benzinska crpka... U tijeku su i radovi na saniranju nasipa, što bi trebalo biti završeno do kraja rujna, odnosno do jesenskih kiša.
>>Nastava u obnovljenoj školi u Gunji: Radilo se i po tri smjene
>>Dvije komisije izmjerile dvije razine vode, uvažili nižu i dali joj manju kategoriju
>>U županjskoj Posavini u tijeku obnova 660 kuća
