Kada je objavljeno da će Sedmi festival svjetske književnosti otvoriti španjolski autor Fernando Aramburu, bio sam zatečen jer za to ime do tada nisam čuo. Kada sam pročitao njegov najnagrađivaniji roman “Patria”, koji je netom objavila Fraktura, sa španjolskog prevela Željka Somun, a uredio Seid Serdarević, slagalica se složila.
Riječ je o odličnom piscu, dostojnom za otvorenje važnog zagrebačkog književnog festivala. I odličnoj knjizi. Aramburu, plodan španjolski pisac s devet romana koji desetljećima živi u Njemačkoj (u Hannoveru je profesor španjolskog jezika), a u Španjolskoj je književna zvijezda i zbog romana “Patria” u kojem se dohvatio ETA-e i Baskije, baskijskog identiteta, domoljublja, nacionalizma...
VIDEO Svečano otvorenje 7. Festivala svjetske književnosti
Aramburu (rođen u baskijskom gradu San Sebastianu ili Donostiji) nije napisao strogo povijesni roman, ali “Patria” se itekako bavi poviješću krvave ETA-ine borbe za ujedinjenje Baska. No, Aramburu je kao iskusni pisac, pišući o ne tako dalekoj povijesti konkretnog mjesta, krenuo nepovjesničarskim putem opisujući bolnu svakodnevicu dviju prijateljskih obitelji iz neimenovanog malog sela u blizini San Sebastiana koje je ETA-ina borbena djelatnost pretvorila u najveće, bespoštedne i okrutne neprijatelje. Na šest stotina stranica Aramburu je majstorski, bez euforije i patetike (patetika je probila autorove obrambene brane samo na kraju romana), bez brutalnosti i politički korektnog dociranja vodio svojih devet glavnih likova kroz burne godine kada je ETA doslovno ubijala svoje stvarne i umišljene političke protivnike uz prešutnu ili stvarnu podršku jednog dobrog dijela stanovnika španjolske Baskije.
FOTO Svečano otvorenje 7. Festivala svjetske književnosti
Pri tome se pisac nije bavio samo političkim aspiracijama svojih junaka jer ih oni zapravo i nisu imali. Bili su krajnje apolitični, voljeli su bicikliranje, uzgajali povrće i zečeve, išli u kupnju, navijali za svoje nogometne klubove, kartali i s manje ili više strasti njegovali baskijske tradicionalne običaje i baskijski jezik – euskeru. Jedna je obitelj (ona s dvoje djece) bila bogatija, druga (s troje djece) siromašnija, ali očevi Txato i Joxian bili su najbolji prijatelji, a majke Bittaru i Miren najbolje prijateljice bez obzira na ekonomske razlike. Nerazdvojni sve do trenutka kada je najstariji sin siromašnije obitelji Joxe Maria postao ETA-in pouzdanik i ratnik, a Txato poduzetnik srednje klase koji nije mogao niti htio plaćati ETA-in pozamašni reket. Kada je Txato okrutno ubijen jednog kišnog popodneva ispred svoje seoske, mora se priznati, skromne kuće, među tri ETA-ina jurišnika bio je i Joxe Maria. A kada je Bitturi istrčala u pomoć smrtno ranjenom mužu, ni jedan susjed nije joj priskočio pomoći. Txata nije mogla čak ni pokopati u selu u kojim su živjeli, pa je i sama morala napustiti svoju seosku kuću jer su je u tom selu, u kojem su donedavno bili ugledni stanovnici, svi (ili gotovo svi) gledali ili s mržnjom ili s nevjerojatnom hladnoćom.
Tako su četiri ETA-ina hica ubila ne samo Txatu nego i njegovu cijelu obitelj, ali i obitelj Joxiana i Miren jer je spokoj zauvijek nestao i iz njihova doma. Aramburu je kao vješt psiholog svakom svom junaku dao podjednaki ili barem ravnopravni prostor za objašnjavanje svojih postupaka. Čak i teroristu Joxe Mariji koji, nakon strašnih mučenja, životari po španjolskim zatvorima izdržavajući dugogodišnju kaznu, i to u vremenu kada je ETA već odustala od terorističkog oružanog djelovanja, ali se Joxe tvrdoglavo ne želi javno pokajati.
Udovici Bittaru koja boluje od smrtonosnog raka ipak je najvažnija njegova molba za oprost. Baš kao što joj je bila važna svaka, makar i najmanja gesta suosjećanja susjeda ili nekadašnjih prijatelja koju joj je većina uskratila zbog solidarnosti sa sveprisutnom ETA-om. Na kraju je više ljubavi dobila od nesretne sestre terorista Arantxe nego od vlastite djece, nesređenih Nerea i Xabiera. Gusto je Aramburovo štivo kao što su gusti ljudski osjećaji i odnosi koji se tako često i nepotrebno lome između elementarne ljudskosti i rasne, rodne, nacionalne ili političke pripadnosti. Stoga ga svakako treba pročitati jer govori o svakom od nas. I to bez uljepšavanja, ali i bez podmetanja.
