Presudom da Srbija nije kriva za genocid u Bosni i Hercegovini
Međunarodni sud u Haagu pokušao je pravnim rječnikom uspostaviti
povijesnu neistinu. Ali ne samo to. Presuda je potpuno oprečna
dosadašnjim, ultimativnim zahtjevima haaške tužiteljice Carle del
Ponte, koja cijeli svoj posao temelji na postavci da je bivši
predsjednik Jugoslavije Slobodan Milošević planirao zločinački pothvat
u cilju etničkog ćišćenja, prema čemu je tadašnja Jugoslavija, čiji je
nasljednik današnja Srbija, i te kako kriva za genocid u Bosni i
Hercegovini. To predstavlja okosnicu svih haaških optužnica, prije
svega protiv tadašnjeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana
Miloševića, ali i ne samo njega.
Međunarodni sud u Haagu sada je doveo u proturječje i međunarodnu
zajednicu, ali i sam sebe, tvrdeći, očito iz političkih razloga, da
pokolji u Bosni i Hercegovini nisu bili dirigirani iz Beograda. Zašto
onda istodobno Carla del Ponte i ICTY od tog istog Beograda traže
izručenje Ratka Mladića i Radovana Karadžića? Naravno da su međunarodni
stratezi nastojali spriječiti da Srbija u nepunih mjesec dana izgubi i
Kosovo i bude osuđena za genocid u Bosni i Hercegovini, što bi moglo
stvoriti nemire i nova krizna žarišta.
Istovremeno bi osuda Beograda za genocid u BiH dovela u pitanje i
budućnost i opstanak Republike Srpske. Ako se uzme u obzir trenutna
slabost Europske unije u Bosni i Hercegovini, koja se pokazuje u
posvemašnjoj neodlučnosti njena predstavnika Christiana
Schwarza-Schillinga, osobito prema agresivnim i secesionističkim
najavama premijera Republike Srpske Milorada Dodika, onda nije teško
zamisliti zašto se Unija preko Međunarodnog suda u Haagu ovaj put
odlučila na polovična rješenja i na službeno objavljivanje očitih
povijesnih neistina.
Je li Bosna i Hercegovina žrtvovana zbog Kosova? Presuda Međunarodnog
suda je pokazala da bi i hrvatska tužba za genocid mogla proći isto ili
još gore od one sarajevske. Dosad je Europska unija političkim
sredstvima u Hrvatskoj i u drugim susjednim državama osigurala
maksimalnu slobodu za investiranje i oplođivanje svojeg kapitala
kupujući u vlasništvo banke, osiguranja, poduzeća, medije, ukratko, sve
što je vrijedno.
Sada se u interesu obrtanja tog istog kapitala očito kroji i neka nova
povijesna istina. Hrvatska je u obrambenom ratu stajala sama, posve
napuštena od međunarodne zajednice. Sada bi neki Međunarodni sud mogao
čak dosuditi da je napala samu sebe. Naravno da u takvoj situaciji
podrška pristupu i Europskoj uniji i zapadnom obrambenom savezu – pada.
PLANET POLITIKE
