Ako u političkim igrama postoji moralni pobjednik, onda će Dalija Orešković izaći s velikim bodovima iz utakmice u kojoj je Hrvatski sabor u produžetku porazio i nju i sebe uskratom da i dalje svojim oštrim mačem rasijeca notorne sukobe interesa u društvu. Naši su uvaženi zastupnici pokušali kopirati slavnoga Churchilla: „Ako baš morate nekoga ubiti, ništa vas ne košta da budete uljudni!“ Nisu na kraju ispali uljudni, jer su tu krhku povjerenicu čekali u zasjedi, a za pokušaj (političkoga) „ubojstva“ možda će ih (o)suditi porota na prvom izbornom ročištu.
Bez (pravoga) objašnjenja isključili su iz igre jednu od zapaženijih ličnosti alternativne pravne države koja je ispunjavala sva tri bitna zahtjeva koje takva korektivna funkcija iziskuje – bila je neovisna, funkcionirala je zakonito i djelovala kompetentno. Nitko nije dokazao suprotno! Nigdje ne piše da je ona trebala naslijediti samu sebe; demokracija pretpostavlja promjenjivost, nitko nije pretplaćen na funkciju. Ali, i ona i javnost koja je, po svemu sudeći, dobro percipirala njen rad, zasluživali su dvije riječi objašnjenja zašto joj saborska većina uskraćuje povjerenje i zašto se opredijelila za kandidata koji nema potrebno pravno iskustvo (ni obrazovanje). Čudno je da joj okrenula leđa ona ista vlast koja ju je godinama tapšala po ramenu, a da nitko nije dobio valjane razloge zbog čega je pala u nemilost. Politika o tome šuti, iako je i posljednjem naivcu jasno o čemu se sve radi. Njen primjer svjedoči kako se ni u demokraciji nije lako s rogatima bosti: bila je, za naše pojmove, previše samostalna, branila je nepopustljivo javne interese u politici, kontrolirala odlijeva li se državni novac po privatnim džepovima, dobivala po prstima i išla dalje; vladajući imperij je pamtio i uzvratio udarac kad je došla na red s planom o drugome mandatu. Možda bi više izgubila da je pobijedila, jer je teško mogla ponoviti izvrsnost iz prvoga mandata, nego što će dobiti time što je izgubila saborsku bitku. Ako se poslije svega Dalija Orešković stvarno namjerava uključiti u političku utrku, dobila je izvrsnu startnu poziciju: nije izgubila povjerenje javnosti, koje je u prvome mandatu strpljivo gradila kao zastupnik običnoga svijeta u nadmetanju s političkim moćnicima; stekla je aureolu žrtve, kad joj je saborska (nepotpuna) većina okrenula leđa i bacila u trnje, pošto ju je godinama kovala u zvijezde. Pokazalo se da politika može sve, i više od toga; to je loše za sve, a najviše za politiku samu koja takvim odlukama ostavlja i dalje sumnju trebaju li joj sposobni ili podobni kadrovi. Odluči li se Orešković za teži nastavak, bit će joj dragocjeno da iz vlastitoga iskustva nauči koliko je u našoj politici teško biti principijelan; u praksi to najčešće znači ostati bez saveznika.
Računi će doći na naplatu
Ni njeni navijači nisu se u sabornici okupili u punome broju, da bi i oni imali pravo politizirati, a još manje moralizirati oko njene sudbine. Ni jedna se strana nije proslavila: Sabor je doveo u pitanje i posljednju, zakonsku većinu kojom raspolaže, a koja se mjeri brojem ruku ili glasova; politička se većina (ras)formirala kod preslagivanja radi o(p)stanka na vlasti i nije ista kakva je bila nakon izbora (što nije nelegitimno), a moralna većina onoliko je suspektna koliko je čine ličnosti ili grupe koje se na taj način brane od većega zla. Svaka nova generacija ustoličuje svoje ljude, čak i na funkcijama koje, ruku na srce, ne mogu promijeniti loše stanje u državi i u društvu; kvare dojam, ako se nešto namješta. Formira se zaštićena kategorija ljudi, zovu se ili ih zovu nehrvatski uhljebima; njihova se pojava ne doživljava toliko negativno koliko stvarno ruše moral nacije. U zemlji koja se guši u pesimizmu svaki loši primjer ima karakter loše poruke. Neće mladi odlaziti zato što ih neće štititi Dalija Orešković (ili netko drugi na njezinu mjestu); njen je slučaj još jedna simbolična potvrda da nemaju što tražiti u zemlji koja na dva dramatična načina pokazuje da ne cijeni bogatstvo svojih ljudi: ne čine dovoljno da zadrži one koji odlaze, a među onima koji ostaju ne uspostavlja hijerarhiju vrijednosti. U loše izrežiranoj predstavi na Markovu trgu nije čak nedostajao sudac kakav je koji dan poslije toga viđen u Maksimiru: u tim igrama, koje se održavaju umjesto kruha, nije važan zakon, važna je politička boja i boja dresa. Hrvatska se i zbog takvih arbitara teško izvlači iz depresije koja se mjeri na različite načine, pa i očiglednim nepovjerenjem u politiku i političare. Računi obično dolaze na naplatu, prije ili kasnije.
Teško je objasniti kako je i zbog čega Sabor stavljao na kocku ostatke svoga ugleda i krupne demokratske banknote razmjenjivao nepotrebno za sitniš jedne, ipak, sporedne funkcije. Da su znali šutjeti, ostali bi filozofi. Visokome domu dogodilo se, međutim, da još jednom postane „dekor u kome se brčka diskreditirana politička klasa“, kako politolog Bastien Francois kvalificira tu vrstu kalkulacija. Nije to toliko pobjeda Dalije Orešković, ona ipak neće nastaviti presuđivati političarima lijevo i desno oko sebe, koliko je to poraz politike staroga kadroviranja; njome se obnavlja monopol vlasti da postavlja na različite položaje svoje bližnje (stranačke, zavičajne, rodijačke…); ne polaže račune narodu koji joj je dao mandat da odgovorno upravlja državom, nego dijeli funkcije šakom i kapom. To što su zaustavili dosadašnju predsjednicu Povjerenstva ne bi bio problem da njena nesuđena nasljednica ima referencije koje traži funkcija na kojoj nije nebitna pravnička stručnost, i gdje je bitna neovisnost, koja se teško formira u udruzi u kojoj vladaju željezna pravila interesa (tj. novca). Psihologinja o kojoj se malo zna trebala bi operirati u zoni u kojoj se događaju mnogi pravni – ne samo moralni – sukobi interesa koje ne pokriva klasično pravosuđe, jer nisu podložni toj vrsti pažnje pravne države, a koji su istodobno važni za sliku politike jer se odnose uglavnom na javne ličnosti, najčešće na državne funkcionare. Kad politika tako pažljivo bira koga će postaviti na čelo jedne takve javne službe, onda ili ima nečistu savjest ili nema čiste namjere. Pravosuđe kažnjava nečistoću ponašanja; povjerenstvo uspostavlja čistoću odnosa: nema dupliranja, jer suci rade prema zakonu, oni su, kako je Montesquieu govorio, „usta zakona“; povjerenici su oči i uši društva, ali i njegova savjest, oni se drže morala, ali štite, i oni, zakone i zakonitost, u jednoj osjetljivoj zoni koja je obuhvaćena širokim pojmom sukoba interesa. Zajednički, svatko iz svoga ugla, sprečavaju da politika i vlast ne postanu Rabelaisova „ruševina duša“. U knjizi „La Coruption de la Republique“ Yves Menu (sa Sorbonne) profesorski objašnjava da takvi sukobi nastaju kad se „pojedinac nađe u položaju da brani različite interese tako da jedne pretpostavlja drugima“. U njegovoj sistematizaciji postoje tri tipa sukoba interesa: privatno-privatno, kad je netko član više nadzornih tijela u područjima koja mogu imati konkurentske interese; javno-javno, kad netko sudjeluje u odlučivanju na različitim razinama vlasti; javno-privatno, kad netko na javnoj funkciji štiti privatni interes. U toj mješavini dviju dominantnih vlasti, političke i financijske, potencijalno je, i stvarno, najveći izvor kojekakve korupcije. Zona sukoba interesa ne poklapa se sa zonom kriminala: o kriminalu se brinu sudovi, odvjetništva, policija; zbog tih se prijestupa ide u zatvor. Sukobi interesa ne vode izravno u zatvor, ali mogu voditi s funkcije; imaju posebnu težinu jer se odnose prije svega na javne ličnosti, nositelje vlasti, prije svih, i na njihov odnos prema novcu i drugim oblicima privilegija.
Izazivanje bogova
Zato vlasti paze, iz prvoga reda ili iz pozadine, hoće li za arbitre biti postavljeni sposobni kadrovi, koji neće suditi ni po babi ni po stričevima, ili će izabrati podobne koji će čuvati sve stolice, uključivo i svoju. Daliji Orešković nitko ne može predbacivati da je drugi mandat tražila tako da se dodvorava, nego je, štoviše, izazivala „bogove“, računajući da oni u sistemu pravne države i demokratske politike nisu prije „jupitera“ i prije volova; ona je zalazila u „rezervat bogatstva“ i tražila u njemu „ludilo sebičnosti“. Malo je izgledno da je predsjednica Grabar-Kitarović mogla utjecati na saborsku većinu da okrene palac Daliji Orešković, iako je za to mogla imati razloga, zna li se da su njeni sukobi interesa bili pod neugašenim reflektorima Povjerenstva; teško bi HDZ stajao u njenu obranu, znaju li se rivaliteti – ili animoziteti – među vodećim državnim ličnostima. Još je manje izgledno da bi netko post festum štitio Tomislava Karamarka, koga je Povjerenstvo tako ogolilo da je isplivao sav sjaj, a pogotovo bijeda njegove politike. Nemoguće je da bi netko – ili itko – štitio Zorana Milanovića koji je, također, bio jedna od crnih ovca s kojih je Dalija Orešković skidala zlatno runo. Ne može joj nitko predbacivati da je oportunistički pazila kamo će stavljati nogu; na jednoj je strani time dobivala, na drugoj gubila. Heterogeno društvo njenih žrtava može biti dobra opomena drugim vladarima što bi ona bila kadra učiniti da dobije drugu priliku. To je objašnjenje obrata. Tko će biti na čelu jednoga povjerenstva, nije presudno za zdravlje države i društva. Možda je saborska većina stvarno stala iza odličnoga kandidata, samo nije u to nikoga dovoljno uvjerila jer njen favorit nema pravničkoga iskustva, nije radila u instituciji koja rješava sukobe interesa pa se sve, u ovoj fazi barem, uglavnom prelama na njenu štetu; ona figurira kao miljenik politike više nego kao kandidat struke, što bi se moglo čitati otraga – da će štititi političare koji se nalaze na sve većoj vjetrometini. Za tu vrstu javne službe najvažnije je da je neovisna od politike, da je otporna na moguće pritiske vlasti; njima se uglavnom i sudi.
Za sudjelovanje u javnome prostoru trebaju neke kvalitete; probni rok mora se odslužiti negdje drugdje i prije toga – da se ne uči na funkciji. Jednom su zagrebačkom liječniku uskratili mogućnost da i dalje vodi svoju ustanovu samo zato što nema znanstveni stupanj docenta (ili profesora) kao da će pacijentima držati predavanja, a ne organizirati njihovo liječenje. Nema jednoga i jedinstvenoga pravila o tome što je važnije: biti dobar menadžer ili dobar stručnjak. Idealno je da u sebi ujedinjuje obje kvalitete; one se provjeravaju rezultatima rada ili jakim dokazima o darovitosti. U hrvatskome društvu i u hrvatskome mentalitetu postoji još uvijek debeli sloj patrijarhalnosti, ne samo konzervativizma, koji održava na površini zakon jačega, zakon bogatijeg, zakon muškoga, zakon moćnijega… Neki hajdučki zakoni još su uvijek prije pravde; zato je važno da postoje alternativni punktovi koji ograničavaju jače i bogatije, a štite slabije i siromašnije, koji korigiraju nepravde koje nastaju iz različitoga položaja u društvu, napose u državi. U tome je smisao takvoga povjerenstva, o kome se politika teško dogovara – da spriječi privilegije, da oduzme funkciji prava koja nema, da stavi nevidljivu stranu politike pod kontrolu tako da prati putove novca i kretanje imovine. Vjerojatno je Dalija Orešković jednom uspjela iznenaditi. U drugome pokušaju politika je opreznija, otvara četvere oči da joj ne promakne previše neovisna osoba koju neće moći kontrolirati. Političke stranke, i desne i lijeve, i ne samo u Hrvatskoj, kad osvoje vlast na biralištu, misle da su dobile državu u miraz, privremeno, ako ne i trajno.
Kucnuo sudnji čas
Nije problem ako loše zamjenjuju boljim, štoviše, i ako to čine na pravi i pravni način; problem je što u žurbi da namire svoje pristaše dobro znadu žrtvovati za loše, ili od lošega prijeći na lošije. Kadrovi su prvo područje promjena; kao da demokratske vlasti nisu ništa naučile od lošeg kadroviranja u bivšem sistemu: u državnu i partijsku vlast ukrcalo se (bilo) toliko poslušnika i mediokriteta da komunizam nije imao tko braniti kad mu je kucnuo sudnji čas. Poslušnici su samo prelazili s lijeve na desnu stranu. Ima ljudi na političkome tržištu; nema dovoljno ličnosti koje bi obogaćivale politički život slobodnim, kritičkim stavom. Oni koji se šeću s funkcije na funkciju a da ne ostavljaju iza sebe dobre tragove svoga rada, koji toliko zalutaju u prometu da ih na Pantovčaku moraju zaustavljati da ih ne bi morala otkrivati Amerika, nisu samo ostaci staroga sistema; i oni sami dio su sistema sinekura gdje ne živi prava konkurencija osobnosti i kvaliteta. Političari opće prakse i dalje preživljavaju sve revolucije. U javnu sferu, ne samo političku, nikad nisu odlazili samo najdarovitiji, nego najambiciozniji; nevolje nastaju kad ambicije nemaju pokriće u talentu, u znanju, u radu. U svijetu sveopće površnosti, sve je lakše postalo ispod različitih tezga prodavati rog za svijeću. Gdje su vremena koja je obećavao J. J Rousseau kad je najavljivao „republikanskoga šefa“ koji neće biti ni zakon ni iznad zakona, ili kad je Montesquieu upozoravao da je „svaki čovjek koji ima vlast predodređen da je zloupotrijebi“ i da „čak i vrlinu treba ograničavati“? Čini se da takva vremena još nisu nastupila; demokracija se i dalje potvrđuje u čerčilovskom smislu kao „najmanje loš sistem“, a ne kao dobar sistem pravde i pravednosti!
