Nakon dugo vremena Haris Silajdžić pojavio se u hrvatskoj javnosti
gostujući prošlog tjedna u emisiji "Nedjeljom u dva". Sa svojim
domaćinom pričao je o svemu i svačemu, ali najviše o Bosni i
Hecegovini, njezinoj budućnosti, prošlosti, odnosima između Hrvatske i
BiH, te privatizaciji, svojoj borbi protiv Aluminija, najuspješnije
tvrtke u toj državi...
Čovjek je iznio svoju "istinu" na koju ima pravo. Ali, kad ga je
voditelj, koji nije upoznat sa stanjem u BiH, pitao za logore Armije
BiH u kojoj su bili Hrvati, te pokolje toga naroda od vojske kojoj je
njegov prvi nadređeni bio na čelu, malo je zanijemio i rekao kako o
tome nije imao podataka jer je stalno bio u avionu.
Slušajući slatkoriječivog Harisa i njegovu istinu, dio javnosti u
Hrvatskoj koji pada na uglađenost i učenost nekog gosta pomislio bi da
je sve što je rekao taj nekada vrlo popularni političar istina. No, iz
priloga koji su o njemu pušteni u toj emisiji, te izjava sugovornika
koje je novinarka propitivala o Harisu i njegovoj ulozi u ratnoj i
poslijeratnoj BiH, jasno se vidi da taj uglađeni političar ima dosta
"orašaka u džepu".
No, ostavimo po strani njegovo "petljanje" oko zeničke Željezare,
povezanosti s Kuvajćanima i opravdanosti njegova načina privatizacije
toga nekada moćnog diva. Za oko nam je zapela njegova uvjerljiva
tvrdnja da su Hrvati u BiH i Hrvatska, koja im je pomagala, glavni i
jedini krivci za nesretni hrvatsko-muslimanski rat. Čovjek kada je to
izrekao nije potkrijepio ni jednom činjenicom, nego je na osnovi već
ustaljene šeme samo izrekao ono što mnogi ponavljaju godinama. Ako su
Hrvati krivci za taj nesretni rat tko je onda napadao srednju Bosnu i
zašto, te tko je držao u okruženju kao Srbi Sarajevo, tko je iz
Bugojna, Travnika, Kaknja i još mnoštva gradova protjerao Hrvate...?
Čovjek koji je u to suludo vrijeme bio prvi suradnik Alije
Izetbegovića nema pojma o logorima za Hrvate, o zločinima nad njima.
Jednostavno, o tome, kaže, nije vodio brigu jer je stalno putovao.
Sumnjamo u njegovu neobaviještenost, a isto se čudimo i njegovoj
nepoštednoj borbi protiv najjače i najbolje organizirane tvrke u BiH.
Harisova istina može biti istina samo za njegove sljedbenike, ali
nikako ne može biti mjerilo po kojoj će se ubuduće uređivati BiH. Tako
obrazovan i uglađen čovjek i političar, koji je priznao da je politika
prljav posao, trebao bi smoći toliko snage i hrabrosti pa stvari koje
su se događale u nesretnoj državi sagledati kroz malu prizmu
objektivnosti, a ne kroz crno-bijelu tehniku u kojoj postoje samo dobri
i loši momci kao u vesternima.
Jasno i glasno
