Tridesetak pozicioniranih HDZ-ovaca očekuje njima najvažniji telefonski poziv. Onaj mandatara Andreja Plenkovića koji bi ih trebao pozvati na razgovor i postaviti za ministre. Tih je mjesta tek desetak pa su svi na apaurinima.
To da ih Plenković još nije počeo pozivati i da nemaju pojma jesu li u užem izboru
ili bilo kakvom izboru dovoljno govori da Plenković samostalno nadzire ovaj proces. Poziv vjerojatno očekuje i Zlatko Hasanbegović.
Oko njega je stvorena “biti ili ne biti” situacija, čemu je uvelike doprinio jer je u startu zauzeo stav da će ili biti ministar kulture ili mu ne treba neka “utješna” funkcija u Saboru. Uz to ide i teza da Plenković u kadroviranju ne može zanemariti desno krilo HDZ-a, personifikacija čega je, kažu, Hasanbegović.
I tu počinje rasprava je li Hasanbegović uistinu ta nezaobilazna karika ili se njegov značaj precjenjuje. Činjenice kažu da je njegov doprinos izbornom rezultatu HDZ-a priličan. Beskompromisni državotvorni imidž te izluđivanje ljevice sigurno su motivirali birače desnice da svoj glas ne daju podijeljenim pravaškim strankama, nego se sve slilo u HDZ.
No, na temelju te činjenice nastali su i zaključci da Plenković ne može zaobići Hasanbegovića. Ali može i hoće, pogotovu ako ga pobornici Hasanbegovića pritišću i ucjenjuju. Hasanbegović je nestrpljiv, istina je da je u godinu dana postao bitan, no ne može preskočiti sve stepenice, mora još stažirati u politici.
Bude li to učinio kroz Sabor, dograđivat će svoju važnost. Prvi preduvjet za prolazak te škole jest da o(p)stane u HDZ-u. Sudbina Ruže (nacionale) Tomašić, koja je bez potpore HDZ-a nestala s političke scene, jest lekcija.
Kao i primjer Milana Kujundžića koji je s Hrvatskom zorom ispao nevažan, ali je s liste HDZ-a ušao u Sabor. I to s više glasova nego Hasanbegović. U cijeloj jednadžbi oko liderstva nad državotvorcima u stranci jedan je, još uvijek “nezaobilazan”, Milijan Brkić. Koji je prošao svojih pet godina “stažiranja” da bi postao nezaobilazan.
Nije doktor znanosti poput Hasanbegovića, no jest “dr.” u politici.