Scena koju sam neki dan doživio na mađarsko-austrijskoj granici u gradiću Nickelsdorfu suočila me s činjenicom koliko je čovjek zapravo ranjiv i kako nas sve zapravo dijeli samo mali korak od toga da iz udobne fotelje i raskošnog života uskočimo u kožu progonjene zvijeri. U Nickelsdorfu sam pratio egzodus sirijskih imigranata koji su se u svojoj zemlji suočili s krvavim ratom i najsurovijim oblikom religijskog fundamentalizma i divljaštva.
Kao mladić sam često iz rodnog Beiruta, glavnog grada Libanona, išao u Damask, te u tom čarobnom gradu provodio noći. Damask je oduvijek bio poznat po noćnim provodima pa su se u njega slijevale rijeke mladih iz obližnjih gradova. Gledajući tu masu ljudi kako leže na travi, umorni od puta smrti kojim su krenuli u potrazi za boljim i sigurnijim životom, pitao sam se ima li među njima možda netko s kim sam pušio nargilu u nekom restoranu ili kafiću u Damasku? I da li je među svim tim ženama s djecom možda neka s kojom sam plesao u opjevanim noćima?
Pogledom mi šalju poruku
Razmišljao sam što su ti ljudi sve morali proći i kroz kakav pakao u protekle četiri i pol godine sirijskog rata. I jesu li konačno uhvatili komadić sreće u obećanoj zemlji.
Dok su mi se u glavi nizale različite slike i vrzmala svakakva pitanja, s leđa mi je prišao austrijski policajac i rekao: "Hajde, momče, upadaj u taj vlak." Njegov glas probudio me iz duboke tame i neke čarolije, pa sam odjednom postao svjestan što se zapravo oko mene događa. Sirijske izbjeglice ulazili su u vagon, a policajac je zaključio da sam i ja u toj skupini (možda nije računao da sam ja ipak puno uhranjeniji). Da, ja sam na neki način sunarodnjak Sirijcima jer kao Libanonac znam da nas veže štošta, među ostalim i fizička sličnost. Okom sam okrznuo svog fotoreportera, koji je ostao začuđen. "Oprostite, ja sam novinar iz Hrvatske, nisam imigrant", rekao sam austrijskom policajcu i laganu mu otresao ruku s mišice. "Dobro, dajte neki dokument, inače upadate u vagon." Baš po vragu kad nešto tražite, nikako da nađete. Kopao sam po svojoj torbi, po toj džungli stvari, i na dnu konačno pronašao Večernjakovu novinarsku iskaznicu. Priznajem, bio sam se preznojio jer sam se uplašio da nevolja nikad ne dolazi sama i da sam putem izgubio dokumente. Policajac me je nakon dulje provjere pustio na miru, ali svaki susret s policajcima završavao je mojom provjerom. Na koncu sam bio prisiljen oko vrata staviti akreditaciju.
Sirijski imigranti, koje su u tom trenutku još dovozili autobusima s mađarske granice, veselo i sa smiješkom na licu, svjesni da su stigli na sigurno tlo, ulazili su u već natrpane vagone.
Dok sam pogledom ispraćao svu tu djecu s krupnim, crnim i umornim očima koja su bila stisnuta uz prozor, i gledao kako nekome mašu iz vagona koji polazi, pomislio sam da možda mašu baš meni. Tko zna, možda mi šalju poruku da žele zauvijek pobjeći iz tog nemirnog i okrutnog svijeta koji je razoren pljačkom i zločinima terorista. Zločinaca koji im ne dopuštaju da na miru prožive svoje djetinjstvo pa žele ostatak života provesti u Europi, poput mene. Točno sam znao što ta jadna djeca proživljavaju i misle u tom trenutku jer kao i oni, i ja sam bio dijete rata.
Imao sam deset godina kad je u Libanonu počeo građanski rat, koji je odnio mnogo života, a najviše djece. Koliko je okrutan i nemilosrdan bio taj rat, govori i to da je Beirut ostao sinonim ratnih stradanja. Ispraćajući taj vlak u glavu su mi se vratile slike iz davnih 80-ih godina kada sam i sam, pod kišom granata i snajperskom vatrom, napuštao svoj rodni Beirut i krenuo u potragu za boljim životom. Sjetio sam se kako sam i ja mahao majci, tati, braći, sestrama i prijateljima koje sam ostavljao u tom paklu rata odlazeći na studij u Zagreb. Nisam, naravno, ni slutio kako mnoge od njih vidim posljednji put. Iza mene su ostale uspomene od kojih su mnoge bile isprepletene brojnim ratovima koji su se vodili u mom rodnom gradu.
Kad sam odlazio, nisam mislio da ću ostati u Hrvatskoj. Međutim, iako je zov Beiruta bio snažan, ipak sam ostao u Hrvatskoj, u kojoj me opet zatekao rat. S vremenom sam zavolio ovu zemlju, postao njezin član, potpuno se integrirao, počeo navijati za Dinamo, plakati i radovati se s pobjedama i porazima kockastih.
Iako sam se rodio u Beirutu i u njemu proveo djetinjstvo, Zagreb je danas moj grad, a Hrvatska je postala moja domovina jer u njoj sam stekao sve što danas imam. Sretan sam što imam dvije zemlje, Libanon i Hrvatsku, ali Hrvatska je moj odabir.
Shvatili su da je rat igrokaz
Gledajući to mnoštvo umornih i napaćenih ljudi koji u koloni prolaze mađarsko-austrijsku granicu, sjetio sam se svojih sunarodnjaka koji su bježali iz svojih kuća. Kada sam živio u Libanonu, u mojoj zemlji i okruženju stalno su se vodili ratovi, ali nije bilo terorizma i divljaštva u ovom obliku kakvo gledamo danas.
Pitam se, zar je trebalo tako malo vremena da neki ljudi postanu zvijeri i da im tuđi život ne znači baš ništa. Ovih dana čitam komentare na račun imigranata kako je među njima mnogo vojno sposobnih koji su trebali ostati i braniti svoju domovinu. Razgovarao sam o tome s imigrantima. Kažu da ne žele izgubiti život u ratu za koji više ne znaju zašto se vodi. Mnogi on njih shvatili su zapravo da je ovaj rat politički igrokaz svjetskih sila kojemu se ne nadzire kraj.
Njihovi odgovori ponovno su me vratili u prošlost i podsjetili na građanski rat u Libanon. Naime, i taj je rat bio politička igra velikih sila. Danas, kada pitaš prosječnog Libanonca, većina ih ne zna odgovoriti na pitanje zašto je rat počeo, zbog čega su ratovali, ali i kako je taj rat završio. Jer nakon rata nije se ništa promijenilo, već je sve ostalo kao i prije, jedino što je izgubljeno mnogo života.
Pogled mi je zaokupila skupina mladih vojno sposobnih muškaraca za koje svi smatraju da su trebali ostati u tom paklu rata i „braniti svoju domovinu". Gledajući ih, sjetio sam se mnogih svojih prijatelja, ali i svog brata, koji su bili u njihovim godinama i odbili otići iz Libanona iz ideala te želeći braniti i obraniti svoju domovinu. Ti moji prijatelji i moj brat danas više nisu među živima. A danas ih nitko i ne spominje. Ono što je ostalo od njih, grobovi su koje je prekrila trava. Zašto bi i mladići iz ove skupine koju gledam morali ležati u grobovima za koje nitko ne bi znao gdje su? Zašto oni ne bi imali pravo živjeti život kao svi drugi mladići u svijetu gdje nema ratova? Vjerujem kako bi mnogi ti mladići ostali i branili svoju Siriju da je bila napadnuta kao što je bila Hrvatska. Hrvatski branitelji svoje živote nisu dali uzalud. Dali su ih za Hrvatsku koja danas postoji, suverena je, demokratska i slobodna. Što će Sirijac dobiti nakon rata? Danas je Sirija podijeljena na pet dijelova i svaki ratuje sa svakim. Pojedine svjetske i regionalne sile podržavaju samo jedan taj dio i onda će, ankon nekog vremena, dignuti ruke od svega. Baš kao što se i interes svjetskih sila za Libanonom svojedobno izgubio.
Unatoč svim predrasudama prema tim imigrantima kako se neće moći integrirati u zapadno društvo, trebalo bi im dati priliku za početak novog života daleko od ratova, diktatura i represija. Uvjeren sam da će u kratkom vremenu svi oni zavoljeti svoje nove domovine kao što sam i ja te da će strastveno navijati za Bayern, Arsenal, Liverpool, Juventus i PSG, kao što i ja navijam za Dinamo.
>> 'Negdje se mora umrijeti, ali bolje u Siriji nego u čamcu'
Nazalost ja u njima vidim porencijalnu opasnost!